RWF Logo

Kritički život 10: Patrisio Guzman – Bitka za Čile (2. deo)


BITKA ZA ČILE – bitka nenaoružanih ljudi

film Patrisija Guzmana u sećanje na Horhea Mulera Silvu


Drugi deo: DRŽAVNI PUČ (prvi deo POBUNA BURŽOAZIJE možete da pogledate ovdetreći deo NARODNA VLAST možete da pogledate ovde)



Santjago de Čile, 29. jun 1973. godina

Pošto nisu uspeli da uklone predsednika Aljendea na ustavan način, vlada SAD-a i čileanska opozicija se odlučuju za strategiju puča. Posle poraza na predsedničkim izborima u martu 1973. godine, opozicije pokreće točkove planiranog ustanka.

29. juna u 9 ujutru jedan puk napada palatu Vlade sa 6 tenkova. Ubrzo zatim, argentinski novinar snima sopstvenu smrt. On takođe snima, dva meseca pre konačnog puča, pravo lice dela čileanske armije.Sat vremena tenkovi su razmenjivali vatru sa predsedničkom gardom, koja se nalazi unutar palate La Moneda. Dvadeset dvoje ljudi je poginulo u ovim prvim trenucima borbe. Parlament, sudska vlast i opozicione partije nemo ćute. Međutim, pobunjeničke trupe nisu dobile podrškuostatka oružanih snaga. Smatrajuću da se možda još nisu stekli uslovi za uspešnu pobunu, ostali oficiri se nisu pridružili akciji. U međuvremenu, lojalne trupe započinju svoj prvi kontra-napadkako bi prekinule opsadu.

– Pazi! Tamo!

– Ne pucajte, kopiladi!

U 10 i 30, još lojalnih vojnika je mobilisano prema centru grada.

(radio)

– Deset artiljerijskih pukova sa transporterima napreduje Panameričkim putem ka prestoniciiz grada San Felipea. Civilno stanovništa mora ostati mirno.

Posle kratkih sukoba pobunjenički tenkovi počinju da se povlače. Vrhovni komandant Armije, general Karlos Prats, lično rukovodi operacijom. U 11 sati, dok borbe još traju, predsednik Republike odlazi u palatu. Upravo tada pristiže još jedna kolona lojalnih vojnika kojom rukovodi ministar odbrane, Hoze Toha.

(masa)

– Mladi komunisti Čilea.

– Živeo radnički predsednik.

– Borimo se i stvorimo narodnu vlast!

– Borimo se i stvorimo narodnu vlast!

Situacija je stavljena pod kontrolu, ali neke trupe se još nisu predale. Čak i dok se povlače, tenkovi I dalje pucaju. Hoze Toha, ministar odbrane pokušava da smiri situaciju u svetlu moguće eskalacije. U tome mu pomaže general Pikering.

– Ministre, ako ne stavimo ove ljude pod kontrolu imaćemo masakr. Pomozite mi, molim vas.

– Odlazite odavde, molim vas!

– Odlazite, pokret!

– Ako se ne pomerite, neko može stradati.

Generali Pikering, Sepulveda i Prats vode oficire koji su najodlučniji da uguše ovu pobunu. Ostali komandanti, međutim, jednostavno iščekuju rasplet. To je slučaj sa Agustom Pinočeom, kasnije vođom vojne hunte, koji se sada priključio lojalnim snagama. U 13 i 30, general Karlos Prats ubeđuje ministra odbrane da su se pobunjenici predali i pokazuje položaje sopstvenih trupa.

– Sa ove strane palate La Moneda je Službena oficirska škola, a na severnoj strani je puk Buin.

Ali general Prats će smatrati da je najvažnije da se objavi vanredno stanje kako bi se situacija kontrolisala.

– Moram zahtevati vanredno stanje odmah. Inače ne možemo kontrolisati situaciju.

(masa)

– Aljende, Aljende, narod će te braniti!

U podne, kada je potvrđen poraz ustanika, Hrišćanske demokrate izjavljuju da podržavaju ustavni režim. Druga opoziciona grupa, Nacionalna partija, odbija da komentariše. Vođe fašističke grupe “Otadžbina i sloboda” se skrivaju u ambasadi Ekvadora, razotkrivajući se kao inicijatori puča.

(masa)

– Tvrdom rukom!

U 18 časova, predsednička zastava je spuštena na pola koplja od strane garde koja je čuvala palatu.

Tokom dva sata, ove snage, koje je predvodio poručnik Perez, odbile su da predaju sedište vlade. Zajedno sa generalom Pratsom, oni su heroji dana.

Lakoća sa kojom je puč ugušen, podstakla je mnoga pitanja. Puč je pokazao da ga neki oficiri podržavaju, a da ih je jedino strah od sukoba sa oružanim snagama sprečio da se pridruže puču. Kao posledica toga, Aljende se oslanja na oficire konstitucionaliste, odbijajući bilo kakvu akciju koja može oslabiti legalnost njegove vlade.

Salvador Aljende:

– Napravićemo revolucionarne promene kroz pluralizam, demokratiju i slobodu, što ne znači toleranciju prema anti-demokratama, toleranciju subverzivnih snaga, ili toleranciju fašista, drugovi!

(masa)

– Zatvorite Nacionalni kongres!

Salvador Aljende:

– Ali morate razumeti šta je stvarna pozicija ove vlade. Neću, zato što bi bilo apsurdno, zatvoriti Kongres. Neću to učiniti. Rekao sam…rekao sam poštovanje… Ali ako je neophodno, ja ću predstaviti, zakon kojim pozivam na referendum kako bi narod rešio to pitanje!

(masa)

– Govnjive “mumije”, ulice pripadaju levici!

Sledećeg dana, Aljende traži od Kongresa da objavi vanredno stanje. U međuvremenu, od jutra 29. juna, radnici levičari preuzimaju kontrolu, nad fabrikama, kompanijama, rudnicima i poljoprivrednim centrima u čitavom Čileu.

(masa)

– Napravimo narodnu vlast!

(radnici)

– Drugovi, zaključak 500 radnika u fabrici ambalaže je sledeći – Ojačati industrijske pojaseve. Ojačati komunalne savete. Ojačati komšijske grupe i Savete za namirnice i cene. Ojačati komunalne organizacije.

– Moramo iskoristiti prednost u ovoj prilici, i da krenemo ofanzivno kako bismo osvojili nove sektore i nacionalizovali nove fabrike.

– Mi, radnici, smo na svom borbenom položaju, svom radnom mestu, gradimo neophodne elemente kako bismo se odbranili od bilo kakvog fašističkog napada i svakog budućeg pokušaja oružanih snaga da zbace ove vladu. Verujemo da treba da ojačamo svoje borbene položaje, što je, pre svega, ovde u fabrikama.

Istovremeno, svi vidovi narodnih snaga su ojačali, posebno industrijski pojasevi. Svaki pojas je grupa fabrika i kompanija koja koordiniše zadatke radnika u istoj zoni. U glavnim gradovima zemlje uspostavljen je 31 industrijski pojas. Osam pojaseva se nalazi u Santjagu.

– Koga vi predstavljate? – Pojas “Makul”.

– A vi? – Pojas “Makul”.

– A vi? – Pojas “Keriljos-Majp”.

– A vi? – Pojas “Keriljos”.

– A vi? – Pojas “Vikua Mekena”.

– A vi? – Pojas “Vikua Mekena”.

– A vi? – “O Higins” pojas.

– A vi? – Hrišćanska levica.

– Sindikat radikalne partije.

Vlada, uz podršku pojaseva, postavlja neke strateški važne fabrike pod legalnu kontrolu države.

– Kao što svi znamo, fašističke grupe su pokušale da zbace Vladu i još uvek postoje posledice toga. Još uvek postoji latentna opasnost protiv procesa koji je radnička klasa započela i koji drži u šaci. Rešeno je da, imajući u vidu da je fabrika za aluminijum i ambalažu Aluza suspendovala isporuku svojih proizvoda, što se smatra opstrukcijom distribucije, i u svetlu Vrhovnog dekreta broj 338, i Zakona broj 16.464, donosim odluku: prvo, da je korišćenje industrijskog postrojenja ovim rekvirirano zajedno sa mašinama i drugim elementima neophodnim za proizvodnju i/ili distribuciju Aluza fabrike.

2. jula, Zakon o vanrednom stanju koji je predložio Aljende, podnet je Parlamentu. Ovaj zakon bi predsedniku dao specijalna ovlašćenja. Predsednik bi mogao da imenuje, prebacuje ili otpušta bilo koje vojne vođe, ukoliko to smatra uputnim.

– Govornica je otvorena.

– Debata je završena.

Tokom tri prethodne vlade, vanredno stanje je dva puta odobreno.

– Poslanici koji odbijaju predlog, podignite ruke.

Vanredno stanje, glavni legalni instrument za ekstremne situacije, nije odobreno.

– Rezultati glasanja.

– Broj glasova za, 52.

– Broj glasova protiv, 81.

– Predlog izvršnog je odbijen.

Inicijativa izvršnog nije ubedila parlament. Opozicione partije smatraju da je neopravdano dodeliti Aljendeu specijalna ovlašćenja. 2. jula, istog dana kada je Kongres odbio vanredno stanje, mornarički oficiri su naredili svojim trupama da izvrše raciju u Valparaisu. Zakon o kotroli oružja, donešen prethodne godine, omogućio je vojsci da izvrši potragu za oružjem bez sudskog naloga ili ovlašćenja vlade. Uprkos povećanom broju terorističkih akcija ekstremne desnice, zakon nikada ranije nije sprovodila vojska. Svaka racija uključivala je opsadu fabrike, privremeno pritvaranje radnika, i njihovo ispitivanje. Tako, bez kršenja zakona, neki oficiri započeli su sa aktivnostima protiv radnika i zaposlenih u fabrici. U ovoj prvoj raciji nikakvo oružje nije nađeno.

Luis Korvolan, generalni sekretar Komunističke partije:

– Čile trpi agresiju severnoameričkog imprijalizma i dela oligarhije, koja se u oktobru 1970. godine pridružila ITT-u [1] i CIA-i, kako bi zbacila ovu vlast. Oni žele da ponove taj glupi pokušaj. Tako da trenutna borba ima i patriotski i nacionalni karakter. Čile ima svako pravo da upravlja sobom, u skladu sa voljom svog naroda. Istovremeno, dešava se proces revolucionarnih transformacija čiji je cilj da se otvori put socijalističkom društvu.

Suočeni sa pretnjom puča, Komunistička partija i njeni levičarski sektori slažu se sa idejama predsednika Aljendea. Oružani sukob treba izbeći i to u nepovoljnim uslovima. Zato, ovaj sektor odlučuje da dobije podršku oficira koji poštuju demokratski sistem. Što se tiče policije, i Aljende i ovaj sektor žele minimum dogovora sa Hrišćanskom demokratijom. Cilj je da se povrati stabilnost vlade i kreira snažan front protiv građanskog rata.

Alehandro Rohas, poslanik komunista:

– Ovih poslednjih dana su sproveli kampanju. Kampanja kojom sada pokušavaju da prikažu da je Narodna vlada ilegalna vlada. Želim da pitam gospodina Viktora Garsija Garzena šta je mišljenje Nacionalne partije o puču 29. juna koji se završio smrću dvadesetoro nevinih ljudi. Želim da znam njihovo mišljenje zato što su novine “La Tribuna”, dan nakon tog događaja, napisale da je to bila predstava. A dok se pubunjenički napad dešavao, radio stanica “Agrikultura” je emitovala izjave kao što je – “Ovo je dan za kojim su mnogi Čileanci žudeli”, “Oružane snage se suprotstavljaju totalitarističkoj, marksističkoj vladi”, i druge slične primedbe. To je politički zločin. To je napad na naš narod. Najozbiljniji napad na demokratiju i ustavni režim, koji oni tvrde da brane. Ovaj gospodin je već bio u zatvoru 1967. godine, zbog demohrišćanske vlade, zbog pobunjeničkih akcija Nacionalne partije.

Viktor Garsija Garsena, poslanik Nacionalne partije:

– Dobro veče svim našim gledaocima. Kao što ste svi videli i čuli, mladi student me opisao kao pubunjenika. Ali ja vas molim da pogledate njega i da pogledate mene. Pogledajte njegov život i pogledajte moj. Ne znam kako se kamere nisu srušile od stida. To je istina. On je posvetio svoj život revoluciji. Nije radio ni na čemu drugom, osim na revoluciji. A evo mene, čovek koji je 35 godina radio, koji je univerzitetski profesor 25 godina i koji je uvek zaradio svoju platu. A mladi student kaže: “Pogledajte izazivača nereda”. Pošto je to krajnje smešno, preći ću na druge stvari. Režim ne može da radi bez vrlina, bez vrlina republike. To je moje mišljenje, i svako to zna. Ja sam to oduvek praktikovao. Ne osuđujem one koji su očajni. Ne osuđujem ljude kao što je siromašni vozač kamiona koji podigne kamen, a ne osuđujem ni one koji buče i koji se bune. Ne podržavam i nikad nisam podržavao bilo kakvo pobunjeništvo. Ne podržavam pučeve i slične vratolomije. Ali danas, u potpunosti razumem kako cela zemlja ne može živeti u miru kada najhitnije i najopštije potrebe, kao što smo večeras čuli, ne mogu biti zadovoljene.

– Upravo je sebe opisao. Pokazao je pobunjeničko lice, odmetničko lice Nacionalne partije. A ovde imamo glavnu pretnju ustavnosti režima i demokratiji, za koju kažete da je branite. Gospodin Garsija Garsena je rekao, i gledaoci su ga čuli da on ne osuđuje puč od 29. juna koji je izvršila jedinica, nesumnjivo izdajnička, u čistoj tradiciji naših naoružanih snaga. On ne osuđuje ubistvo više od 22 ljudi. On to ne osuđuje. Naprotiv. Ali nije bio dovoljno iskren ovde i da prizna da pozdravlja puč, kao što mu je aplaudirao njegov radio Nacionalno poljoprivredno društvo ili kako su ga pozdravljale njegove novine “La Tribuna”, koje su sledećeg dana izjavile kako je u pitanju bio samoizazvani puč, šou koji je priredila vlada Narodnog jedinstva. Ponovite to ovde, gospodine!

– Nisam rekao da sam podržavao ustanak. Nemojte izvrtati moje reči!

– Onda se pojasnite.

– To sam i radio, a sad nameravam da vas ignorišem! Želim da pojasnim našim televizijskim gledaocima da naš sistem nije sistem klasne mržnje ili bilo koje vrste borbe. On je ono što nazivamo nacionalnim ujedinjenjem. To je ono što želimo. Želimo da se svi osećaju pripadnicima iste otadžbine.

– Kao u Urugvaju.

– Tako da osećamo… Zašto me zbunjujete?

– Ili u Boliviji.

– Zašto spominjete druge zemlje?

– Ili u Brazilu.

– Vi ste kao Bolivijac!

– Nemojte očajavati, don Viktor Garsija. Nemojte histerisati.

– Molim vas, da nastavim.

– Ovo su problemi. Šta je uzrok napada na demokratiju i slobodu? Njihov cilj je da spreče dijalog i da nas naposletku povedu putem građanskog rata. Put koji zahteva don Viktor Garsija Garsena, taj golub mira, koga smo večeras videli ovde, i koji želi ovde da uspostavi fašističku diktaturu nalik na onu koju je Huan Marija Bordaberi[2] uspostavio u Urugvaju, i, porecite ako možete, nalik na onu u Brazilu ili Boliviji. Tačno tako.

5. jula, Salvador Aljende formira novi kabinet kako bi se rešila kriza i stvorili povoljni uslovi za dijalog sa Hrišćanskom demokratijom. On pokušava da uključi ličnosti iz te partije.

Salvador Aljende:

– Znam savršeno dobro da revolucionarni proces uzdrmava i protresa ljude. Ali takođe znam da smo ovde želeli da uradimo i pokušavamo da uradimo nešto što drugi nisu uspeli. Revolucija različitim kanalima, u skladu sa našom istorijom, našom tradicijom i našom realnošću. Nadam se da ćemo biti sposobni da napišemo još jednu stranu, da pokažemo da Čile ima sopstvenu kreativnu volju i svoje plemenite odluke kako bi domovina bila još bolja.

Molim vas da položite zakletvu odanosti.

Konačno, dozvolite da razjasnim da sam pozvao rektora Katoličkog univerziteta, Fernanda Kastilja, i pitao ga da formira deo kabineta. Nažalost, on ima obaveze koje poštujem. Poštujem njegove razloge, iako je bio veoma voljan, ne mogu računati na saradnju Fernanda Kastilje. Ali znam da država može računati na njegovu saradnju u bilo kojim okolnostima.

Želeo sam da vas u potpunosti informišem o ovome i takođe da podvučem da sam uveren da ćemo prevazići teške trenutke uz pomoć svih. Mnogo hvala.

Fernado Kastiljo, rektor Katoličkog univerziteta, član demohrišćana:

– Zašto se ova podela desila kada je niko zapravo ne želi? Po mom mišljenju, desila zbog toga što kad Narodno jedinstvo postavlja programe i projekte za Čile, koji stvarno mogu značiti akumulaciju interesa u tom cilju, Narodno jedinstvo prvo kaže – Hajde da vidimo ko će se suprotstaviti ovome. Traže sve potencijalne neprijatelje, nalaze ih, i onda projekte postave kao manjina. A ja mislim da su svi ti veliki projekti za transformaciju našeg društva, ukoliko se pravilno pošalje poruka tražeći sve koji mogu da se okupe kao snaga koja stvarno radi na ciljevima Čilea, da je to vladina najosnovnija obaveza.

Ali, pod uticajem tradicionalnijeg krila, Hrišćanska demokratija, neće, za sada, pregovarati sa Vladom. Čak i tada, Aljende i deo levice kao i deo Hrišćanske demokratije teže dijalogu kako bi modifikovali odnos snaga u slučaju puča.

Haime Gazmuri, generalni sekretar partije MAPU:

– Drugovi, moramo pozvati na zdrav razum i patrotizam delove Hrišćanske demokratije koji razmišljaju svojom glavom i ne prate slepo diktate Pentagona, CIA-e, čileanskih kapitalista, kako bi pokazali da su opozicija među ljudima, sindikatima, fašističkoj, reakcionarnoj ofanzivi. Jer ako fašizam uspe da pobedi neće pitati rudara bakra – da li je komunista, da li je iz MAPU, ili je socijalista ili iz Hrišćanske demokratije, kad počne represija.

8. jula, marinci su izvršili raciju u Valparaisu. Istog dana, vazdušne snage okupirale su groblje u Santjagu sa tri helikoptera. 200 vojnika je pretraživalo grobove i niše u potrazi za oružjem. Ništa nije pronađeno.

– Ovo je zaista neverovatno. Vidite šta rade, i to se dešava svakog dana! Zašto bi bilo ko želeo da iskopava mrtve? Mrtvi nemaju municiju, niti bilo šta drugo. Zašto bi ih ubijali? Zamislite, iskopavaju jadna tela! Sve što bi mogli da urade je da ih gađaju svojim kostima. Tako će sutra, a možda i večeras, poslati svoje avione. Sve će nas pobiti, jer smo bez ikakve odbrane ovde.

– Da li bi trebalo da su ljudi naoružani?

– Da, naravno! Vlada bi morala to da uradi i to uskoro. Oni moraju, inače će biti nemoguće… Mi smo njegova snaga. Aljende je predsednik jer smo ga mi izglasali. Bogati nikad neće biti na našoj strani. Štagod da imamo u ovom trenutku, to je zbog ove vlade. Zato što nikad nismo ništa imali.

– Kako da ne budemo zahvalni vladi? To je ono što treba da objasnimo ovim drugima, da razumeju.

Oni ne razmišljaju kako treba i ne razumeju sve što je urađeno. Ako ste napolju, muvate se čitav dan, videćete šta rade za radnike.

– Šta moramo da radimo kako bismo odbranili ovu vladu?

– Da se ujedinimo, to je prva stvar.

– A ako dođu sa oružjem?

– Trebalo bi da i mi imamo oružje kako bismo se branili. To je ono što svi ovde misle. Niko u ovom kampu nema oružje. A ne možeš sve da uradiš golim rukama, ili štapom i kanapom. Ako dođu naoružani ne možeš ništa da učiniš.

– Radnici imaju svoje organizacije odbrane. Postoje brigade koje se mogu mobilisati u bilo kom trenuku. Ali nema narodnih segmenata za odbranu fabrika, niti imamo narodne strukture da mobilišemo radnike u bilo kakvu borbenu formaciju ili za ulične borbe protiv delova vojske i fašističkih organizacija koji imaju te elemente.

(masa)

– Želimo narodnu miliciju!

12. jula, Socijalistička partija objavljuje svoju poziciju u vezi sa pretnjom puča.

Karlos Altamirano, Generalni sekretar Socijalističke partije:

Vojnici, marinci, piloti i policajci, ne smeju se ni u jednom trenutku, niti u bilo kakvim okolnostima,

staviti na raspolaganje za ubijanje radnika. A ako se desi da se neki oficiri pobune, ostali oficiri, vodnici, podoficiri i vojnici, nemaju nikakvu obavezu da im se povinuju. Da budemo što jasniji, ne samo da je njihova dužnost da odbiju da se povinuju naređenjima koja bi podrazumevala paljbu po narodu, ili da učestvuju u pokušaju puča protiv radničke vlade, već se moraju aktivno suprotstaviti tome. Buržoazija mora jasno razumeti da se ne može nekažnjeno ponašati. Na svaku subverzivnu akcija, na svaki napad na Čile i njegovu vladu, radnici će svakako odgovoriti koristeći svaki metod i svaki neophodni resurs. Naša partija smatra da je preuzimanje kompanija, fabrika, zemlje, legitiman odgovor radničke klase i radnika na huškački i buntovnički stav desnice. Rekli smo da se svaki korak u ovoj reakciji mora promisliti.

– Želeo bih da znam stav partije u vezi sa vojnim racijama koje tragaju za oružjem po našim fabrikama. Smatram to uvredom našoj klasi zato što mislim da ako bi radnici ikada trebalo da uzmu oružje, onda bi to bilo u odbranu svoje vlade. Tako da, možete li vi, kao advokat i pravnik, da nam kažete kada je to legalno, a kada nije? Ovde postoji problem. Možda bi naše postupanje u pokušaju da odbranimo radničku vladu bilo ilegalno ako bismo mi kao radnici u znak opreza nabavljali oružje. Ali smatram da ljudi treba da koriste sva neophodna sredstva kako bi odbranili svoju vladu.

Problem naoružavanja postaje usko skopčan sa problemom zauzimanja kompanija. Za deo Narodnog jedinstva koji vode komunisti, neselektivna eksproprijacija fabrika samo šteti vladinom imidžu legalnosti. Ali za drugi deo, koji vodi Socijalistička partija zauzimanje industrija je koristan vid mobilizacije koji pomaže da se pripremi i organizuje predstojeća borba. Za njih, oružani sukob sa desnicom je neminovan i jedini način za bavljenje pučom je organizovanje masa i jačanje narodne moći, posebno u industrijskim pojasevima.

Oskar Giljermo Gareton, generalni sekretar MAPU [3]:

– Još jedan zadatak za danas, drugovi, je kontrolisanje reakcionara i korak napred je i stvaranje industrijskih pojaseva u čitavoj zemlji. Drugovi, potrebno je da naše sindikalne vođe posmatraju ovaj zadatak kao prioritet. Da se drugovi iz drugih kompanija ujedine. I treba da kažu vođama drugih sindikata o potrebi da se povežu sa radnicima iz komšijskog bloka, ali i iz daljih krajeva. I na taj način, drugovi, izgradićemo tu narodnu snagu koja je osnova za napredovanje i bedem za odbijanje reakcionarnih napada.

19. jula, puk Arauoko je okupirao Radničku centralu u gradu Osorno. Sledećeg dana, mornarica je izvela joše jednu raciju na Konsepsjon. Oružje nije pronađeno ni u jednom slučaju.

12. jula, Revolucionarni pokret levice RPL[4] koji je izvan Narodnog jedinstva, objavljuje svoju poziciju.

Miguel Enrikez, generalni sekretar Revolucionarnog pokreta levice:

– Kroz čitavu zemlju jedinstven vapaj odjekuje fabrikama, imanjima, gradovima i školama, u bastionima naroda. Poziv da se stvori, da se stvori, ojača i uveća narodna vlast, moć komunalnih komandosa, moć radnika i seljaka. Revolucionari i radnici, moraju odmah proširiti obim preuzimanja fabrika i imanja, povećati pripreme za odbranu, promovisati lokalnu vlast kao lokalnu vladu, nezavisno od snaga države. Podoficiri i policija ne smeju se povinovati naređenjima fašističkih oficira, i na taj način… I na taj način, sve vrste borbe biće legitimne! Tada će stvarno biti tačno da radnici zajedno sa vojnicima, mornarima, policijom, podoficirima i lojalnim oficirima imaju pravo da grade svoju armiju – narodnu armiju!

19. jula, radnici iz industrijskog pojasa Vikua-Makena okupirali su glavnu saobraćajnicu u toj oblasti.

– Zašto ste okupirali put?

– To je podrška našim drugovima koji su izbačeni iz fabrike ICMETAL.

– Da li će doći neki predstavnik vlade?

– Nadamo se da će neko iz vlasti doći i da ćemo rešiti problem.

Dan ranije, radnici iz Seriljos pojasa su sproveli sličnu akciju. Protesti u ovom sektoru su usmereni protiv vladinih pokušaja da vrati neke od fabrika kako bi facilitirala mogući minimum dogovora sa Hrišćanskom demokratijom. Nesuglasice na levici u vezi sa primenom strategije protiv puča javno su eksplodirale.

U 11:30, šef policije je naredio da se put raščisti. Policija je napredovala samo do prve barikade. Iza barikade, 4000 radnika se postavilo duž 6 kilometara.

U 11:45, pristigao je gradonačelnik Santjaga. On je predstavnik Aljendea u toj pokrajini.

– Čekajte ovde.

Njegova misija je da zaustavi sukob.

– Molim vas izvestite šefa policije da se prema mojim instrukcijama ništa ovde ne dira i treba da se povučete dva bloka. Povucite snage policije najbolje ispod avenije Mata. Recite Prefektu da je to po mojim instrukcijama. Hvala vam.

Milicija je morala da se povuče. Ali problem sa okupiranim fabrikama nastavlja da bude predmet debate zajedno sa sindikalnim predstavnicima.

(sastanak u CUT-u)

– CUT[5] je oformio komisiju koja će se baviti slučajevima fabrika koje su u rukama radnika. Komisija danas proučava te probleme kroz odgovarajuće institucije, CORFO[6] (Korporacija za razvoj proizvodnje) i Ministarstvo ekonomije. Jedna stvar mora biti sasvim jasna. Postoji mnogo fabrika koje su preuzete. U Santjagu, veliki broj industrija je preuzet, ali ne mogu sve biti nacionalizovane, zbog različitih razloga. I još, kada je CUT poslao poziv da se preuzmu fabrike u slučaju bilo kakvog pokušaja puča… to je značilo u vreme krize… zaustaviti fašističke aktivnosti. Ali to nije značilo da, bez kriterijuma, sve fabrike budu nacionalizovane. Tu takođe postoje neki problemi, sa fabrikama koje su potpuno bez finansiranja i ako ih država preuzme to je samo preuzimanje mrtvog tereta. A to se ne sme desiti. To je ono o čemu smo diskutovali sa drugovima radnicima iz ovih fabrika koje bi bile pogođene.

– Mi želimo odluku CUT-a, i to brzo. Može biti dobra ili loša, ali želimo odluku tako da CUT ne postane samo anti-telo na grudima radnika.

– Problem je što postoje i drugi razlozi ovde. Na primer, šta sa kompanijama sa švajcarskim kapitalom? Postoji problem… Postoji problem međunarodnih odnosa. Šta međunarodni odnosi imaju sa problemima radnika? Mnogo! Zato što je švajcarska vlada među glavnim članicama Pariskog kluba gde se razmatra i pregovara Čileov spoljni dug. Svi znate da pošto je ova vlada stupila na vlast i nacionalizovala bakar, na primer, imali smo bojkot od strane jenkija i zemlja nije imala razmenu sa inostranstvom ili pristup kreditima koje je ranije koristila. To se pregovara u Pariskom klubu i Čile mora da se drži tamo sa mnogo opreza.

– Mi ovde ne govorimo o međunarodnim odnosima. Želimo da nacionalizujemo industrije koje nas interesuju. I bez pristajanja na bilo kakve kompromise.

– Sve stvari koje ste objasnili u vezi za međunarodnim odnosima radnici u principu neće razumeti. Morate im dati neke lokalne razloge i koristiti reči koje mi svi možemo razumeti. Mogu li radnici da ne poslušaju vođe CUT-a?

– Pa, mogu i na to da odgovorim. Da, postoje razlozi koji su više lokalni, više čileanski. Danas, kao što svi znate, drugovi, mi, radnička klasa, smo kroz ovu vladu stekli određenu moć, ali nismo stekli svu moć. Reakcionari žele da se sile reda, bilo da je to policija ili vojska, sukobe sa radnicima, što će se i desiti ukoliko se radnici ne povinuju centralnoj upravi nego uzmu pravdu u svoje ruke i sukobe se sa policijom ili vojskom. A onda desnica optužuje vladu da nema discipline i da nema autoriteta. A mi smo samo korak od toga da obore predsednika, zato što je to ono što žele.

– Ali stvar je u tome, mi možemo sve jasno da vidimo. Pitali su nas, radnike, da se organizujemo, i da oformimo industrijske pojaseve i da se organizujemo na svim frontovima. Organizovali smo se na susedskim frontovima, na radničkom frontu i u sindikatima. Organizovali smo se po industrijskim pojasevima. I opet slušamo istu staru pesmu. Nije vreme, postoji legislativna moć, i sudska moć. Tražili su da se organizujemo od ljudi pa do najvišeg nivoa, i to smo i uradili. Ali predsednik i dalje nastavlja da traži da ostanemo mirni, da nastavimo da se ovako ponašamo i da se organizujemo. Zašto? Zašto postoji taj strah da ćemo mi, radnici, kao i ostali narod, pozvati na opšti štrajk i tražiti od predsednika, kao bilo koje izvršne vlasti da odluče jednom za svagda šta je njihov borbeni plan? Kakav su plan smislili za nas, kako da se borimo protiv desnice? I ako je neophodno da imamo plebiscit kao što oni na desnici traže, imaćemo ga, od baze na dnu do najvišeg nivoa i uveravam vas da ćemo pobediti odavde do Rankagve. Imamo organizacije unutar kampova, unutar industrijskih pojaseva i sindikata. A CUT i dalje nastavlja, traži od nas da ostanemo mirni, govoreći da ne možemo to i to, jer ovo pripada kraljici Elizabeti, a ovo pripada Švajcarskoj. Oni samo izmišljaju. Istina je, ljudi postaju umorni. Ovo je sve birokratija! I borimo se protiv birokratije između nas samih. U okviru naše odbrane, u okviru naših sindikata, i okviru naših institucija kakva je CUT, mi još uvek imamo birokratiju. Pa dokle? Želim da znam imate li poverenja ili ne u narodnu vlast. Da li CUT ima veru u one radnike koji su marširali uz Aljendea u petak kako bi glasno pokazali svoju podrški njemu? Zar predsednik nema poverenja u našu organizaciju? Zar poslanici tamo gore nemaju poverenja u nas? Samo sede i ništa ne rade. A šta ćemo sa senatorima? Umesto da se bore za zajednički cilj, umesto da urade nešto za radnike, kad god se pojave desničarski poslanici, oni svi ućute. Mislim da nam je dosta toga! Postoji razlog zbog koga smo se večeras okupili. A to je da tražimo od vlade eksproprijaciju najvećeg broja fabrika. A ostavićemo desnici pravo na one fabrike koje nam nisu od koristi. Ako vlada ne može da preuzme ovaj teret, desnica može, i nastavićemo da se borimo. Idite na pijacu i pogledajte stvari sa crne berze. I oni i dalje traže da ostanemo mirni. Dokle? Muka nam je od ovoga.

– Zar ne znate kakav je klasni sastav koji imamo u vojnim snagama danas? Zar ne znate da je većina oficira za puč? Zato što se ovde, drugovi, moć ne postiže samo uz dobru organizaciju. Postoji dobra organizacija. Ali moramo isto tako imati neku težinu koja će biti protivteža stvarnoj snazi reakcionara. I zato u Savetu trgovinskih sindikata pričamo o komitetima za zaštitu. A šta su komiteti za zaštitu? Komiteti za zaštitu industrija za proizvodnju i takođe komiteti za zaštitu u slučaju rata. To su stvari o kojima ne možemo da pričamo ili damo više detalja zato što ne smemo da napravimo takvu grešku. Ali mi, radnici, moramo biti spremni za bitku na svim frontovima. I CUT je uključen

u tu borbu danas. Prihvatam da postoje razlike, drugovi. Ali nastaje problem kada postoji želja za organizacijama koje prate smer paralelan radničkom organizovanju. Tu počinje problem. I zato priznajem da ovde ima mnogo drugova koji postavljaju pitanja, ne u zloj nameri, već zato što postoje pitanja koja treba izdiskutovati što detaljnije. Ne možemo samo neosnovano kategorisati takvu-i-takvu organizaciju, ili takvog-i-takvog lidera, da imaju neku manu. Verujem da svi mi činimo organizaciju i svi imamo određeni stepen odgovornosti. I imate svoju organizaciju za bavljenje ovom vrstom problema. A slažemo se da moramo tražiti odgovore za probleme koje smo danas ovde postavili. Ali ne zaboravimo da imamo vladu kojom predsedava drug Aljende i moramo da se povinujemo tom vođstvu. Postoji organizam koji čine radnici, i postoje organizmi kao što su partije ove klase i one takođe daju usmerenje.

19. jula, Škola pešadije vrši raciju u gradu San Bernardo. Svaki sektor na levici prepoznaje potrebu da se pripremi za oružanu odbranu vlade. Ali nisu u stanju da se slože oko formulacije zajedničkog plana.

20. jula, u svetlu rastućeg talasa nasilja katolička crkva objavljuje saopštenje kojim poziva na mirni sporazum. Ova kampanja, koju vodi kardinal Silva Enrikez završava se liturgijama koje se održavaju u čitavoj zemlji pod nazivom “Mise za mir”.

(misa)

– Za predstavnike naroda, da sprovode svoju javnu vlast u državi. Da ih njihove kompetencije, potpomognute mudrošću i razboritošću koja dolazi od Boga, vode ka službi otadžbini, za istinsko dobro zajednica.

– Bože počuj nas.

– Bože milostivi počuj nas.

– Za građane naše otadžbine, da u raznolikosti mišljenja i preferenci, Bog osvetli naše savesti, umiri strasti, i kontroliše pristrasnu ozlojeđenost kako bi opšte dobro Čileanaca prevladalo.

– Bože, počuj nas.

– Bože, milostivo nas počuj.

Crkvin poziv na pacifikaciju stavlja neke lidere Hrišćanske demokratije u tešku poziciju. Tokom tri nedelje, odbijali su razgovore sa Aljendeom. Ukoliko ne promene svoju poziciju, biće u sukobu sa javnom pozicijom Crkve. Nekoliko dana kasnije, Patrisio Elvin i Osvaldo Olgin vođe Hrišćanske demokratije dolaze u predsedničku palatu kako bi razgovarali sa predsednikom. Svestan razlika, ali uveren u svoju strategiju, Aljende želi da postigne minimum zajedničkog razumevanja kako bi sprečio ustavni raspad. Mogući dogovor između Aljendea i vođa Hrišćanske demokratije izaziva veliko uznemirenje u redovima ekstremne desnice.

27. jula, u pola dva ujutru, ekstremna desnica ubija komandanta Artura Araja Petersa, prvog ađutanta predsednika Aljendea. Nasilje se proširilo do oficira direktno povezanog sa predsednikom, u istom trenutku kada Hrišćanska demokratija pristaje da razgovara sa Aljendeom. Predsednikova osoba od poverenja, Araja je postao glavna veza između vlade i mornaričkih oficira konstitucionalista.

Istog dana, ađutantovo telo je donešeno u palatu Moneda. Kasnije je prebačen u Valparaiso kako bi bio sahranjen sa vojnim počastima.

(natpis) OFICIRI

Mesecima kasnije, u egzilu u Buenos Ajresu, i pre nego što će biti ubijen, general Karlos Prats izjavljuje da je jedan od razloga za eliminaciju komandanta Araje bio da se spreči da Aljende zna šta se dešava u vojnim krugovima u Valparaisu. Baš ovde je deo oficira počeo da planira puč uz savetodavnu podršku severno-američke vlade

(radijski prenos)

– Telo komandanta Artura Araja Petersa ispraća glavnokomadujući mornarice, admiral Raul Montero Korneho, i njegov sadašnji kolega kapetan Giljermo Aldonej Hansen. Ovde, na grobljusu i dva odeljenja Škole za podmornice kao i orkestar Škole za naoružanje. Svi koji su ovde sećaju se brilijantne mornaričke karijere komandanta Arturo Araje Petersa. Njegova Ekselencija predsednik dr Salvador Aljende, državni ministri, komandanti oružanih snaga…

Racije su intenzivirane. 3. avgusta, vojska okružuje jednu od glavnih fabrika u pojasu Seriljos kod Santjaga. Ove operacije omogućavaju vojsci da istraži teren i prouči reakcije radnika. Njihovi oficiri navikavaju trupe da se konfrontiraju sa civilnim stanovništvom i posmatraju ponašanje sopstvenih vojnika. Sledećeg dana, vojska okupira industrijsku oblast Punta Arenas. Do tog trenutka, vojska je sprovela 27 racija u čitavoj zemlji, a da nije pronađeno nikakvo oružje. Po prvi put u jednoj operaciji, koriste se i tenkovi.

Tokom ove nedelje, prevoznici pozivaju na štrajk na neodređeno vreme. Ekstremna desnica želi da isprovocira ekonomski haos i sabotira pregovore između šefa države i Hrišćanske demokratije. Prevoznici okupljaju svoje kamione na određenim strateškim punktovima kako bi demonstrirali snagu i održali internu koheziju. Kao što je kasnije razotkrio Njujork Tajms štrajkove je sa 5 miliona dolara finansirala Centralna obaveštajna agencija, CIA. Svaki od 35.000 prevoznika dobija po 4 dolara dnevno po deviznom kursu na crnoj berzi. U međuvremenu, u baštama Kongresa, kao i u slučaju bakarnog štrajka, supruge prevoznika dobijaju novac i namirnice.

31. jula, vlada donosi odluku o legalnom nastavku rada, i šalje traktore da odšlepaju paralisana vozila u Santjago. Međutim, prevoznici nasilno reaguju i optužuju vladu da napada privatnu svojinu. Ove događaje je snimio TV kanal 13 koji simpatizira štrajkače. Nekoliko dana kasnije, Parlament, zajedno sa novinarima opozicije, pretvara ovaj incident u skandal. Kongres traži od Kanala 13 da ponovo emituje svoj film o događajima kako bi pomogao poslanicima da dođu do zaključka. Podržavajući izveštaj, poslanici prenose ove slike javnosti, predstavljajući ih kao zvaničan dokument. Ovo pokazuje moć opozicije u medijima, i slobodu govora koju toleriše vlada. Opozicioni blok ima kontrolu nad Kanalom 13, vodećom stanicom iz Santjaga, kao i nad 75% radio stanica, i 70% pisane štampe. U ovom slučaju, konfiskacija kamiona podgreva kampanju za diskreditaciju vlade.

Dok se ovo dešava u Parlamentu, razgovori između Aljendea i Hrišćanske demokratije su u ćorsokaku. Vođe te partije postavljaju predsedniku 3 uslova. Mora se povinovati autoritetu Kongresa, i tako se odreći predsedničkih ovlašćenja, koja su uživali ostali čileanski lideri. Mora odustati od svoje politike nacionalizacije. Konačno, mora odobriti ključne pozicije u vladi oficirima koji su potpuno poverenici Hrišćanske demokratije.

Kao odgovor na to, predsednik Aljende se suprotstavlja ovoj kapitulaciji. Istog dana, Hrišćanska demokratija obustavlja pregovore. Kako se to desilo, čitava opozicija se pridružuje napadu na vladu.

Tokom jula i avgusta, terorističke grupe koje su obučavale severnoameričke bezbednosne službe sprovode 250 napada dinamitom i zapaljivim bombama. Tokom ovog vakuuma vlasti, Aljende dobija podršku komandanata oružanih snaga, i suočeni sa situacijom, oficiri pristaju da podele odgovornost.

Salvador Aljende:

– Država ne može živeti podređena pretnjama okrutnih. Ulice Santjaga su juče bile prekrivene ovakvim publikacijama. Moramo da se zapitamo ko to plaća, gde su odštampane, koje kompanije doprinose ovim napadima na život nacije, na vladu, na državu. “Osam mera za svrgavanje vlade.” Eto koliko su besramni. Ovaj kabinet mora okončati fašističku blokadu prevoznika, odlukom da se zakon neumoljivo sprovede. U tome ima podršku većine Čileanaca koji žele da na svaki mogući način izbegnu građanski rat u našoj domovini.

9. avgusta, vrh vojnih komandanata je uključen u vladu. General Prats, prirodni vođa lojalnih oficira preuzima Ministarstvo odbrane. U međuvremenu komandovanje armijom pada na generala Pinočea koji se takođe smatra konstitucionalistom.

Ovaj novi kabinet je različito prihvaćen od strane političara. Desnica ga je odbacila. Hrišćanska demokratija je imala podeljeno mišljenje. Levica je imala svoje sumnje. Samo dva dana kasnije, Komunistička i Socijalistička partija podržale su Aljendeovu odluku.

– Hvala vam. Sednica je završena.

11. avgusta, novi kabinet preduzima prve korake kako bi rekvirirao kamione. Ali inicijativa koju su sproveli komandanti nije se dopala većini oficira koji su podržavali blokadu. Ovo je pokazalo da je deo vojnog aparata takođe uključen u ofanzivu protiv vlade. Američka štampa je kasnije otkrila da Vilijem Kolbi, bivši direktor CIA-e, nikad nije porekao da je podržao pripremu i finansirao održavanje štrajka, tokom ispitavanja u Predstavničkom domu Kongresa, u Vašingtonu, u oktobru 1973.

12. avgusta, partija Hrišćanska demokratija zvanično objavljuje svoju podršku štrajku. U fabrikama, sirovine nestaju a u selima nedostaje seme. U ovim okolnostima civilno-vojni kabinet je podbacio.

Ali narodni odgovor na štrajk se nastavlja. Vlada i njeni podržavaoci organizuju transport namirnica do distribucionih centara. Kako su radnje zatvorene, deo stanovništva podržava Savet za namirnice i ojačava “narodne prodavnice”. Svaku prodavnicu organizuje komšiluk u tom sektoru. Kupuju hranu direktno od države, i prodaju je po istoj ceni. Uskoro, polovina Santjaga ima koristi od direktne nabavke.

(masa)

– Direktna nabavka!

U nekim oblastima, industrijski pojasevi šalju radničke izvidnice kako bi nadgledale distribuciju i otvarale zatvorene radnje. U ovom trenutku, po prvi put, autoritet naroda u održavanju javnog reda i kontroli prodavaca je ispred policije.

– To je dosta za sad. Molim vas pomerite decu.

(radnici)

– Ovo nije radnička blokada. Ovo je blokada vlasnika kamiona. Mislim da ne postoji nijedan radnik koji ima kamion, a da je u štrajku. Oni koju su u štrajku imaju flote kamiona. Oni nastavljaju sa beskorisnim štrajkom.

– Jasno je da je ova blokada politička. I da šteti nama, narodu. Mi smo ti koji treba da trpimo čekanje u ovim redovima. Kada bi se svi kamioni vratili na posao, ne bismo imali ove redove.

– Ali radnici su izašli na ulice. Izašli smo i borili se i izvršili svoju radničku dužnost braneći svoja radna mesta i nastavljajući proizvodnju, istovarujući robu golim rukama kako gradovi ne bi ostali bez hrane. Radnici su to pokazali našem predsedniku i vlastima.

Neki od prevoznika koji podržavaju vladu organizuju konvoje kako bi distribuirali hranu u pokrajine. Stanovništvo takođe razvija sistem porodične nabavke, nazvan “narodna korpa”.

(masa)

– Bez kompromisa branimo narodnu korpu!

– Kako vidite vladin stav?

Huan Kaseras, šef komande za direktnu nabavku:

– Stav vlade mora da bude manevar. Da ste vi vlada, morali biste isto to da uradite. Vlada ponekad mora da žonglira na žici. Verujem da to nije vladina greška. Za mene, marksističkog socijalistu od 1932. do sada, jer ja sam se borio za socijalističku republiku i poznavao sam druga Grova, a on je napravio jednu grešku. Kada mu je narod tražio oružje, nije im dao. Naravno, to bi bio nekontrolisani masakr. A onda, šta bi se desilo? Čak i sad, mislim da smo daleko od dobrog fronta. Jednostavno ga nema. Imamo antifašističke organizacije, i odbrambene komitete, ali nam nedostaje pokrajinska i nacionalna koordinacija, kako bismo nastupali kao jedinstven front. Ne možemo da dozvolimo da se ovde desi ono što se desilo u Španiji. Postoji podela partija, anarho-sindikalisti na jednoj strani, socijalisti na drugoj, a Frankov fašizam je stupio na vlast.

U međuvremenu, u Valparaisu, neki mornari su otkrili zaveru u mornarici, i obavestili nekoliko lidera levice. Njihovu akciju su otkrili komandanti, i mornari su optuženi za pobunu, zatvoreni i podvrgnuti mučenju.

22. avgusta, opozicija definitivno raskida sa ustavnim režimom. Sporazum, bez ikakve pravne osnove, kaže da će “vlada narušavati Ustav” i predstavlja otvoren poziv za vojnu intervenciju. Podržana prostom većinom, deklaracija opravdava vojnu pobunu i legalizuje puč.

Od ovog momenta, događaju se brzo razvijaju.

Grupa žena se okupila isred kuće generala Karlosa Pratsa, komandanta armije, prirodnog vođe oficira, koji poštuju demokratski sistem. Protest, u kome su učestvovale i supruge 6 generala ima za cilj da pokaže Karlosu Pratsu da više nema podršku vojnog vrha. Sledećeg dana, Savet generala odbija da ga podrži i Karlos Prats odlučuje da podnese ostavku.

– Pederi!

– Grozni pederi!

Generali Pikering i Sepulveda, glavni lojalni komandanti, takođe podnose ostavke. Augusto Pinoče, naizgled profesionalni vojnik koji poštuje Ustav, postaje novi Vrhovni komandant. Dok se zavera razvija, građanska opozicija započinje finalnu ofanzivu.

14. avgusta, sastaju se Katolički univerzitet i žene iz organizacije “Ženstvena moć” kako bi podržali štrajk prevoznika.

– Zato će ovaj štrajk prevoznika, koji je izbegnut u oktobru 1972. morati da se izbori do konačnih posledica. Tako ga vidimo svi mi koji podržavamo prevoznike u njihovoj pravednoj borbi.

Danima kasnije, vladini neprijatelji traže predsednikovu ostavku. Tri godine ekonomskog rata omogućile su Beloj kući i unutrašnjoj opoziciji da pridobiju veliki deo srednje klase. Upravo tu, pobunjenički oficiri pronalaze društvenu podršku za nastavak svog plana.

4. septembar je treća godišnjica izbornog trijumfa Salvadora Aljendea. Uprkos krizi, simpatizeri vlade organizuju jedne od najvećih demonstracija u političkoj istoriji zemlje. Od 5 popodne, više od 800 hiljada ljudi defiluje ispred predsednika Republike.

Tri dana kasnije, Aljende saopštava svojim saradnicima da želi da održi referendum kako bi razrešio kontinuitet vlade na demokratski način. Datum izabran za najavu referenduma je 11. septembar.

(masa)

– Odseći ćemo kurac mumijama špekulantima!

– Ako to ne pomogne, odseći ćemo im i muda!

– Radnici, hajdemo u akciju i zaustavimo pobunu!

– Mladi komunisti Čilea!

– Aljende, Aljende, narod će te braniti!

– Mladi komunisti Čilea!

– Nastavi da se boriš predsedniče!

– Ura za Aljendea!

– Ura!

– Narodno jedinstvo nastavi sa borbom!

– Borićemo se i stvorićemo narodnu vlast!

– Socijalistička partija Čilea!

– Socijalistička omladina!

– Nacionalizovane fabrike nikad neće biti vraćene!

– Vreme za pomirenje je gotovo!

– Vreme je za borbu!

– Narod, svest, oružje!

– Glasnije!

– MAPU!

– Viči glasnije!

– MAPU!

– Aljende, ne brini, narod je sa tobom!

Suočeni sa narodom, mobilisanim ali nenaoružanim, unutrašnja opozicija i Stejt Dipartment SAD-a odlučuju da igraju na poslednju kartu.

11. septembra ujutru, glas predsednika Salvadora Aljendea

– Potrvđeni izveštaji kažu da je deo mornarice izolovao Valparaiso i grad je trenutno okupiran. U svakom slučaju, ja sam ovde, u palati vlade i ostaću ovde, braneći vladu koju predstavljam voljom naroda.

11. septembra, mornarica započinje puč u luci Valparaiso. U isto vreme, četiri severnoamerička razarača se približavaju čileanskoj obali kako bi učestvovali u “Operaciji Unitas” i održavali kontakt sa pobunjenicima.

U 7:30, predsednik Aljende stiže u palatu kako bi dao instrukcije. Situacija je kritična. Ne postoji zajednički plan za oružanu odbranu vlade. Tokom ranog jutra, većina oficira konstitucionalista je neutralizovana.

U 8 ujutru, nekoliko aviona severnoameričke avijacije Er Fors počinju da nadleću prestonicu.

U 8:20, vođe pobune zahtevaju predsednikovu ostavku i nude mu avion, kako bi napustio zemlju.

U 9 i 15, ustavni predsednik se priprema za borbu i ponovo se obraća preko radija.

Salvador Aljende:

– Er Fors je bombardovao predajnike “Radio Portales” i “Radio Corporacion”. Imajući to u vidu, jedino mi ostaje da poručim radnicima da neću odustati. Postavljen u istorijsku tranziciju, isplatiću lojalnost naroda sopstvenim životom. Istorija je naša, i prave je ljudi. Živeo Čile! Živeo narod! Živeli radnici!

Posle nekoliko sati otpora, vojska šalje Aljendeu ultimatum. Ukoliko se ne preda, avioni će početi da bombarduju. Posle ovoga, predsednik daje predsedničkoj gardi slobodu delovanja i oni napuštaju zgradu.

Predsednik Aljende, koji odbija da se preda, u pratnji 40 civila, sprema se za suočavanje sa napadom. Uprkos bombardovanju, branioci palate su izdržali 3 sata. Istovremeno, dešavaju se okršaji u delovima Santajaga i pokrajina.

U 2 i 15 popodne, predsednik Aljende umire u La Monedi.

U 9 uveče, vođe ustanka se obraćaju zemlji.

General Augusto Pinoče:

– Naoružane snage su danas postupile isključivo iz patriotske inspiracije, kako bi spasile zemlju od ogromnog haosa u koji ju je gurnula marksistička vlada Salvadora Aljendea. Hunta će održavati sudsku vlast i biće savetodavni organ za Kontrolu javnih izveštaja. Komore će ostati rasformirane do daljih naređenja. To je sve.

Admiral Hoze Toribio Merino:

– Može biti tužno što se raskinulo sa demokratskom tradicijom koja na ovom kontinentu ima dugu istoriju. Ali kada država izgubi svoje kvalitete, postoje oni koji će, po svom mandatu, morati da ih nametnu, i da preuzmu taj zadatak. To radimo danas. Sigurni smo da čitav Čile mora da razume žrtvu koju to podrazumeva.

General Sezar Mendoza:

– Ovo nije stvar gušenja tendencija, ili ideoloških trendova, ili sprovođenja lične osvete, već, kao što sam rekao, ponovnog uspostavljanja javnog reda, i vraćanja države poštovanju republičkog Ustava i zakona.

General Gustavo Lei:

– Posle tri godine patnje zbog marksističkog raka, koji nas je doveo do ekonomske, moralne i društvene katastrofe, koja više nija mogla da se toleriše, zbog svetih interesa domovine, smatrali smo da imamo obavezu, da preuzmemo tužnu i bolnu misiju koju smo sproveli. Mi se ne plašimo. Znamo ogromnu odgovornost koja će nam pasti na pleća. Ali smo ubeđeni, i sasvim sigurni da je ogromna većina čileanskog naroda uz nas. Oni su voljni da se bore protiv marksizma! Voljni su da ga iskorene sve do poslednjih posledica!

Od 11. septembra, svi vojni resursi su iskorišćeni da uguše narodni pokret, i to uz pomoć severnoameričke vlade. Inicijalni oružani otpor nekih industrijskih pojaseva, gradova, rudnika i poljoprivrednih centara brzo je ugušen u neravnopravnoj borbi. Hiljade ljudi izgubile su život, a glavni sportski stadioni pretvoreni su u koncentracione logore.

Najduža predstavnička demokratija u istoriji Latinske Amerike prestala je da postoji.

I pored toga, istog tog 11. septembra demokratske snage su počele da se reorganizuju i usvajaju mnogobrojne forme otpora. Bitka za Čile još nije gotova.

Oni imaju snagu. Mogu nas potčiniti, ali ne mogu zaustaviti društvene procese kriminalom i silom. Istorija je naša, i prave je ljudi. Morate uvek znati da će pre ranije nego kasnije otvoriti svoje velike avenije kojima čovek može hodati slobodan i graditi bolje društvo.

Salvador Aljende

11.09.1973.

 


Prevod sa engleskog Milica Gudović

 

[1]    https://en.wikipedia.org/wiki/ITT_Corporation#Involvement_in_1973_Pinochet_coup_in_Chile

[2]    https://en.wikipedia.org/wiki/Juan_Mar%C3%ADa_Bordaberry

[3]    https://en.wikipedia.org/wiki/Popular_Unitary_Action_Movement Pokret za akciju narodnog jedinstva, mala levičarska partija.

[4]    https://en.wikipedia.org/wiki/Revolutionary_Left_Movement_(Chile)

[5]    https://es.wikipedia.org/wiki/Central_%C3%9Anica_de_Trabajadores_de_Chile Centralna radnička unija Čilea, sindikalistička radnička centrala u periodu od 1953. do 1973. godine.

[6]    https://en.wikipedia.org/wiki/CORFOhttp://www.corfo.cl/inicio


Do sada u ediciji Izvori epistemologije: kritički život: