RWF Logo

Brus Sterling: BUDUĆNOST – Istorija koja se nije još desila

Novo izdanje u ediciji NAGLAVAČKE 2017 –  govor Brusa Sterlinga (Bruce Sterling) na SXSW festivalu, mart 2017!

 

 

JL: Ja sam Džon Lebkovski, i ja sam u sajberpank i sajborg modu sada već tri decenije.

Našeg sledećeg govornika znam od osamdesetih od momenta kada su on i još neki pisci naučne fantastike stvorili podržanr sajberpank, i ne shvatajući u to vreme kako će rani mejnstriming Interdže… Interneta (smeh) dati energiju njihovim idejama, kao kulturni motiv. Od tada, pa do sada, naš današnji govornik je uvek na samoj ivici preseka tehnologije, umetnosti, dizajna i iskustvenog futurizma.

U svemu što radi, kroz svoje pisanje i govore, on je majstor vizionarskih uvida.

Molim vas pozdravite autora, novinara, svetskog putnika, mislioca, dizajnera i futurologa, našeg današnjeg govornika – Brusa Sterlinga.

BS: Zdravo svima! Hvala što se došli!

Upozorio sam vas da ću se vratiti. I da, sve je ovo tačno, ja sam Brus Sterling pisac, novinar, artefakt SXSW festivala (smeh u publici). Ja sam uvek ovde.

Ovi razgovori utorkom koje je Džon spominjao se dešavaju skoro pa oduvek, kao neko ritualno pročišćenje.

Uobičajeno je da se ja mnogo žalim u ovim razgovorima, klimatske promene se spomenu. Svake godine kad se pojavim, pitam: “Želite da znate šta će biti u budućnosti? Klima se menja.” I svake sledeće godine kad se vratim, sve je gore. A ljudima koji se ipak pojavljuju u publici, to nije iznenađenje. Ali CO2 je ove godine skočio preko svake mere i skupo ćemo to platiti.

Ne znam zašto se vi ljudi tako uporno pojavljujete ovde ali znam zašto se ja pojavljujem. Prvenstveno da bih izmerio moralnu temperaturu događaja, ovde sam već jako dugo, pa imam materijal za poređenje. Događaj, ili industrija, jer mislim da je prikladnije da to tako zovemo,industrija se pojavljuje, SXSW Interactive[1] mi je lično poseban iako vidim da je postao sajam tehnologije i to mi je u redu, postoje mnoga takva mesta. Kao kad odete na veliki fensi sajam nameštaja u Milanu, a oni znaju kako da organizuju takvu stvar, i ja idem tamo jer je uvek zanimljivo. A liči i na neki veliki sajam građevine gde prikazuju specijalizovane vodovodne instalacije i aluminijumsku bravariju. I ja posećujem takve sajmove, ne moraju biti poslednja reč tehnologije ili naučno fantastični da bi zadobili moju pažnju, ja zapravo uživam i u starijim tehnologijama. Došao sam u godine kad događaji ne moraju biti glamurozni i čudni, spreman sam na kompromise.

Pa šta se ističe na ovom prilično glam, kišnom i depresivnom SXSW 2017?

Na dnevnom nivou, bili je jezivo ranije, ne samo da je vreme bilo veoma loše, ali ljudima na festivalu postaje jasno da nisu zvanična budućnost u ovom trenutku. Nove mezimice američke industrije su naftne kompanije i vojno-industrijski ugovarači. Opet im je svanulo, vidimo kako se ove industrije konsoliduju. A vidim i konsolidaciju u digitalnoj industriji.

Još uvek se spominje dobra igra divlje digitalne revolucije, ali takve smo već videli i to nije ono što se dešava u 2017. Ne želim da vam povredim osećanja, nepotrebno, ali budimo iskreni, šta ljudi na SXSW misle da je vredno njihove pažnje? Pa, dobili smo zgodnu listu sa ceremonije dodele nagrada. Samo ću da je preletim kao veteran SXSW.

Da li sam oduševljen, šokiran, začuđen ovim fantastičnim tehničkim dostignućima ili su u pitanju uobičajene stvari?

OK, zdravstvena, medicionska i biotehnologija. Svi ostali na svetu misle da je američki zdravstveni sistem grozan.

Povezivanje ljudi – to me interesuje, posebno sam zainteresovan za male čudne protokole Interneta stvari (Internet of Things – IoT),[2] Li Fi[3] – to mi se mnogo sviđa.

Ja sam lično dovoljno povezan sa ljudima. Mislim da mi više nije potrebno, dostigao sam maksimum. Mislim, pisci bi trebalo da vole da budu slavni, javno dostupni, ali povezanost nije isto što i književna slava. Najpoznatiji autori su mrtvi autori.

Za žive pisce, previše umrežavanja znači premalo rada. A to smatram problemom.

Vidim da je potrebno još svašta da se uradi da bi ljudi bili dobro povezani, ali to postaje kao rad na sistemu autoputeva, ili širenja električne instalacije – to je zapravo rad na infrastrukturi.

Ok, postoji nagrada i za inovativni 3D, uradi sam/a – na ovo se stvarno ložim, u potpunosti – ali mogu vam reći da to neće okrenuti svet naglavačke. Mislim da savremeni uradi sam društveni mediji je u stvari narodna mehanika sa digitalnim karakteristikama. Ima duboke korene u društvu i uvek će biti ljudi kojima se to sviđa ali to nije revolucionarno.

Mi smo izgradili “Maker” kuću[4] i Italiji koja ima mnogo inovativnog open source[5] i 3D namaštaja i veoma sam upoznat sa svim tim i stvarno sam želeo da to iskusim, i radimo to već dve godine. Ljudima se mnogo sviđa kućica uglavnom zato što je zabavna i drugačije izgleda, a ne zato što je eksplozivna kuća futurističkih detonacija.

A uslovi dnevnog života, kada živite sa ručno rađenim digitalnim nameštajem uglavnom znače život na nelakiranoj iverici (smeh u publici) ili sa isprintanim 3D plastičnim konektorima. Želeo sam da vidim kako to izgleda, kako da učinite napor da normalizujete takvo domaćinstvo. Ulažemo taj napor već dve godine i znam kako to izgleda. Mnogo ljudi koji posete tu kuću posmatraju je kao umetnički projekat. Slatko je i jeste neka vrsta umetničkog projekta.

OK, imamo i nagradu za muzičke i audio inovacije. Muzičari neverovatno pate. Šta se desi muzičarima, može se desiti i svima ostalima. I muzika koja se izvodi na savremenom digitalnom hardveru zvuči gore nego ona izvođena na analognom hardveru od pre 40 godina.

Nova ekonomija – to je užas. To je kletva. Svi je mrze i plaše je se, niko nije optimističan u vezi sa njom čak i ona nekolicina tipova koji su uspeli kao banditi, i oni se plaše nove ekonomije. Niko nije srećan u vezu sa ekonomijom.

Privatnost i bezbednost – ne postoje. Ne postoje nikakve, čak ih ni CIA nema. Možda Vladimir Putim ima malo, ali verovatno manje nego što mislite.

Responzivni dizajn[6]. OK, ja veoma volim dizajn, interaktivni dizajn, UX (korisničko iskustvo), kako god da su ga zvali ove nedelje, banana već 40 godina, znam i njihove ujake i stariju braću… Oni su dizajneri, ne mogu da mi dosade,moja tolerancija na njih je super visoka, veoma mi se sviđaju. Ludska bića nisu anđeli, to su ljudi u dizajnerskom zanatu.

Sci FI – dosta više! OK, zašto postoji nagrada za ovo? Izaberite bilo koji podžanr i shvatićete da ima više života nego u sajberpanku i tinejdžerskim distopijama.

Ima još – pametni gradovi – sviđaju mi se, sa namerom da živim u njima. Ako ste stvarno pametan grad, Uber je prva stvar koje ćete se rešiti. Uhvatite ih za uši i izbacite napolje i svi koji misle da su pametni će pomisliti da ste poludeli. Još uvek im nije jasno, možda će razumeti jednog dana.

OK, studentske inovacije – volim studente, ali ne mogu da ih gledam a da ne pomislim kako su skrhani dugom, to je stvarno nerazumno. Boli me moral dok ih gledam, žalim ih i voleo bih da ih podržim.

OK, iskustvo vizuelnih medija. Ovo je zapravo moj omiljeni deo ovog šoua. Skroz mi se sviđaju nove SXSW instalacije. Pogledao samo gotovo sve, prilično su dobre, ukusno su probrane, video sam gomile ovakvih u Evropi, i u kuratorskom smislu, ako su dobre, potrebno nam je više takvih. Ako ćemo biti bogati kao Medičijevi, super je i ako si mecena kul renesansne umetnosti. Tu nema greške, potrebno je na tone umetnosti, samo sipaj kintu. Ove su prilično dobre. Više toga!

OK, VR i AR. Virtuelna realnost[7] i proširena realnost[8]. Potpuno obožavam ove, decenijama, uglavnom zato što volim da se zezam sa realnošću. Ako ste pisac naučne fantastike i ne volite proširenu realnost, po mom mišljenju, nešto nije u redu sa vama.

Tako da sam ja mega fan proširene realnosti, ali samo zato što je to veoma, veoma kul i interesantno, ne znači nužno da je i važno. To možda čak nije ni industrija. Može biti ogromno, kao što su Sci Fi igrice ili filmovi, odnosno Sci Fi televizija ili može biti više kao Sci Fi romani, koji mogu biti kul i pametni, ali uglavnom džedže u uglovima društva prekriveni paučinom.

Nosiva tehnologija[9], i to me zanima, jedna stvarčica mi se pokvarila na zglobu ove godine. Mrtav Pebl[10]. To je bilo zaniljivo. Šta se desilo sa Peblom je zanimljivije od samog Pebla, po mom mišljenju. Ljudi ne shvataju čemu nosiva tehnologija služi, pa uglavnom služe kao podložak za razgovor. Diskusija o tome šta se desilo mom peblu je veoma zanimljiva ljudima. Mnogo zanimljivija od onog što pebl zapravo radi, osim kao igračka koja se jako sviđa sedmogodišnjacima. Razgovarati o verabls je mnogo zanimljivije od onoga što su oni postali.

OK, šta je sledeće? Da, ljudi su mnogo pričali o Donaldu. I prošle godine kada sam bio ovde, pričajući o Donaldu, rekao sam – može se desiti da izaberete Donalda i desilo se, Donald je izabran. Nemam mnogo šta da dodam predviđanjima od prošle godine. On je kao Berluskoni, kao što sam i rekao. Berluskoni na prvom mestu koristi tehniku ubeđivanja koju Italijani nazivaju “kupanjem u blatu”. “Kupanje u blatu” je zapravo – OK, znam da pričam gomilu gluposti i sranja, i brinem se za svoje pajtose, ali vi ste isti kao i ja, niste ništa bolji od mene, i tako je kako je, kaljuga politike i svi smo uvaljani, tako da ne nadaj se previše, budimo ortaci u vezi sa tim. A to će biti i glavni Donaldov pristup.

On nije katastrofičan koliko ljudi misle, onima koji su glasali za njega se sviđa. On radi vrlo standardne stvari za “crvene države”[11], radi ono što američka desnica obećava ili preti da će učiniti već decenijama.

Mislim da će biti, kao što sam i rekao prošle godine, da ako propadne, to će verovatno biti zbog seks skandala. Biće zbog žena i seks skandala, i možda upravo zbog sopstvenih seks skandala. Upravo se sada razdvojio od supruge, što je opasan znak za Donalda, jer on ne podnosi zanemarivanje dobro, ali to će najverovatnije biti zbog dvorskih spletki oko njega i ljudi koji ga okružuju. Iako je harizmatičan i donekle simpatičan, on nema nikakve prijatelje, jer je prevarant i vara sve one koji ga najbolje poznaju. Ljudi oko njega će biti angažovani u raznim dvorskim spletkama. A pri tom to su veoma sumnjivi ljudi, a žene oko njega su posebno neobične. Ljudi oko Donalda su gori od njega.

Mogao bih da kažem da me veoma umara da čujem Ameriku kako govori: Ovo nije naša Amerika, jer je Donald sada predsednik. To je smešno, zar ne? Niko van Amerike nema taj stav. Naravno da znaju da je on predsednik SAD. On je bogata TV zvezda, prevarant i uglavnom izgovara samodovoljna sranja, a to je veoma veoma Amerika. To je superautentično! Rusi, Nemci, Francuzi, Norvežani, Južnoafrikanci, Brazilci – niko od njih ni za trenutak nije u to posumnjao. To nismo mi! A oni su u fazonu – Hajde bre.

On je zapravo bolji od većine konkurencije za posao predsednika SAD. Ljudi zaboravljaju koliko su loši Donaldovi rivali. Trenutno su u stanju Donald monomanije čak i pisci naučne fantastike, moji poznanici, ne mogu da prestanu da budu opsesivni. To nije zdravo. Verujem da ćemo mnogo slušati o Donaldu, ali nemam nameru da i sam doprinosim toj buci. To smo rešili.

Ono što se ja sad pitam je šta bi trebalo da radim sa svojim energijama, imajući u vidu ovaj neobičan politički interregnum? Takođe sam se pitao kad ću naći vreme da napišem dugačak roman o Torinu. Živim u Torinu i volim regionalne romane, a nikad nisam želeo da napišem roman o Teksasu, dok mi je ideja na napišem regionalni roman o Torinu privlačna. Nisam mogao da nađem vreme za to jer je online život veoma frenetičan i fascinantan, i nisam znao kada ću naći dobar izgovor da sve to ostavim po strani bez straha da ću propustiti nešto veoma kritično važno, tako da mi je sada prilično jasno da je to vreme stiglo. Mogao bih da uzmem godinu, godinu i po, i sasvim sam siguran da će stvari, kad se vratim, biti podjednako haotične kao i sad.

Mnogo je mržnje izbačeno u vazduh, svašta je razbijeno, slonovi u staklarskim radnjama, stvari se neće razrešiti. Mogu se sigurno posvetiti opskurnim studijama za regionalni naučno fantastični romankoji planiram i nadam se da ću napisati već neko vreme.

Trebalo bi da priznam – ja jesam pisac, mnogo pišem – napišem 10 do 12 izdanja, zavisi kako računate, i veoma sam zainteresovan za društvene medije, i idem u korak sa njima, ali to nije književnost.

Samizdat pisanje, samoizdavanje, andergraund stvari, ranije veoma uobičajeno na internetu, smatram da je to veoma zanimljivio. Ali viralni mediji i klikbejt[12] su mi stvarno dosadni. Nisu vredni moje pažnje. A postoji gomila toga naokolo. Želeo sam da malo eksperimentišem sa tim, da vidim šta to radi, ali sada je za mene vreme eksperimentisanja gotovo.

Razmem rezultate. Svoje vreme za tastaturom treba da uložim u nešto drugo. A osećam i potrebu da napišem roman. Napisao sam već desetinu, nije baš da nisam imao prilike da se izrazim, ali ono što mi je izazov trenutno, i ako mogu da budem malo ličan, pisao sam te žustre, čudne sajberpank romane, zato što bih ugledao neku situaciju koja bi mi bila baš smešna – kakav urnebesan, čudan zajeb kome crni humor izlazi iz svake pore, baš je super materijal, tako živopisan, čudan ili dramatičan, i nije da mi sad nedostaje energije da komponujem, više je u pitanju to što sada mnogo više žalim ljude.

Postao sam stariji i mudriji, stariji pisci postaju svetski mudriji. Kao čitanje tragičnih romana – shvatate da je sve vreme u pitanju ista tragedija. Ne postoje heroji i heroine, svi su zauzeti tegobnom borbom i niko ne živi srećno do kraja života. Svaka ljudska institucija je izgrađena na pesku ljudskog stanja i to je iskren književni problem. Ovo me stvarno interesuje u ovim uznapredovanim godinama. Mislim da moram da odvojim vreme i ozbiljno se pozabavim ovom vrstom književnog problema, ali neću vas dalje zamarati ovim. Obećavam je da je vredno mog vremena, i ne povlačim se iz sveta, već ću se boriti sa nečim što me interesuje.

Jesam kreativan i ovo je lična kreativna potreba, nešto što moram da uradim a vreme je upravo za to i samo je bilo potrebno da iznađem način da to postane prioritet.

Nikad ne znate šta će ispasti sa romanom, ali čini mi se kao prava stvar koju treba da učinim. Nemojte se iznenaditi ako se malo povučem i ne budete me viđali kao do sad, imam druge stvari na umu. Hajde da podvučemo dve linije ispod toga i da pređemo na drugi deo ovog govora, koji je mnogo spekulativniji.

Želim da utrošimo malo vremena na veliku ideju, koja, čini se i ovde okupira pažnju.

To je jedna od stvari na SXSW koja ima neki oslonac i može predstavljati buduću situaciju. To nije nužno revolucionarna ideja, ali je veoma tipična za našu epiku. Primetio sam da sada postoji i akronim, i svi ljudi na SXSW koriste isti set slova da je opišu, UBI (Universal basic income)[13] – osnovni univerzalni prihod (OUP). Kada tim SXSW stavi mali akronim na program, to je termometar javnog prihvatanja, osnovni univerzalni prihod.

Zašto je ova ideja postala jednostrano seksi u 2017. godini? To ima svoje korene u krizi automatizacije iz pedesetih godina prošlog veka. Tada je bilo uobičajeno spekulisati da će rad za radničku klasu nestati jer su fabričke trake automatizovane.

I svi će biti suočeni sa groznom perspektivom dokolice i materijalnim obiljem. Te ideje su mi poznate, a taj poseban društveni strah se nikad nije ostvario. Nikad se nije desio.

Video sam da hiljade ljudi gube svoje poslove, ponekad veoma iznenada, svedočio sam tome. Ali ljudi ne stoje unaokolo, ne radeći ništa sem dokolice, odlutaju dijagonalom nekih drugih poslova. I ja sam nemam konvencionalni posao, nisam imao takav posao od svojih tridesetih. U osnovi i ja se snalazim, frilensujem, tezgarim kao i mnogi drugi ljudi i ne nedostaje mi konvencionalni posao. A mnogi ljudi ovde koji imaju konvencionalne poslove, imaju zdravstveno osiguranje, ili moraju da se pojave na određenom mestu u određeno vreme uglavnom ili tipkaju kod, ili glasno pričaju sa botovima. U vreme poljoprivrednog rada, fabričkog rada na trakama, niko ne bi smatrao kucanje ili pričanje sa botom za posao. Programiranje čak i nije bilo posao.

Konverzacija sa botovima je bila potpuno nečuvena, tako da ljudi gube poslove zbog tehnoloških inovacija, ali nije baš da se ništa posle toga ne dešava, ljudi se prikupe, kao što rade posle rata, gladi ili uragana.

Život nastavlja dijagonalno i to je način na koji se generalno funkcioniše. Može biti da je čitava premisa univerzalnog osnovnog prihoda varka. Nikada zapravo neće biti neophodan, naravno, gubićemo poslove koje imamo, ali naći ćemo druge, ili ćemo izmisliti druge poslove za koje niko nikad nije čuo, proći će bez talasanja. Ljudi u slamovima Indije ne primaju nikakav univerzalni osnovni dohodak, tako da sad nisu dovoljno univerzalni, pa zašto mi moramo da budemo univerzalni, samo ćemo da se muvamo i čeprkamo, i to će biti to. Ali može biti da je ovog puta u pitanju nešto novo, i da se stvarno dešava nešto novo, da su duboko učenje[14] i druge forme robotske automatizacija stvarno mnogo moćnije od ostalih formi automatizacije i moguće je da će ljudski rad jednostavno pasti ispod robne linije u doglednoj budućnosti. Jednostavno, neće se isplatiti da ljudi budu plaćeni za ono što obično rade. Što znači da će proleterijat prerasti u prekarijat koji postaje nepotrebnijat. Bićemo samo višak mesa! Nisu nam potrebni! To su ljudi, baš kao i mi, ali ne služe nikakvoj praktičnoj ekonomskoj svrsi. Jednostavno nam nisu potrebni. A to može biti i društvo bez rada posle oskudice.

Ne samo da nam nisu potrebni, već možemo da pravimo razne stvari za njih, i da jeftino brinemo o njima, jer imamo fantastične moduse proizvodnje.To je situacija koja, po mom mišljenju, zahteva ozbiljno promišljanje i spekulaciju. To je teško za razumevanje.

Možda neće biti rada, već mnogo dokolice, ali možda će taj nedostatak rada biti u kombinaciji sa stravičnom oskudicom, drugim rečima, moći ćemo da pravimo stvari jeftino, ali ne u velikim količinama, i možda ono malo što imamo može biti napravljeno bolje uz pomoć dubokog učenja, stručnih sistema i robota.

Mi smo zapravo siromašni, svako dobija jeftin mobilni u kutiji pahuljica, ali ne dobijaš nikakve pahuljice. Dobiješ razne prevare uz glad i depresiju. Dobićemo univerzalno robotizirano siromaštvo. Ljudi to nikad ne spominju. Ljudima je prirasla za srce ideja osnovnog univerzalnog prihoda. Seksi im je a zašto?

To je savremena društvena ideja koja može biti podržana i od ekstremno polarizovanih levice i desnice, koje se ne mogu dogovoriti ni oko čega i potpuno preziru interese onih drugih.

Ako ste sa levice, kažete: – Pa, nemamo nikavu moć da pregovaramo o radu, i taj poseban način organizovanja je gotov za nas. Umesto toga, zašto jednostavno ne batalimo rad, ionako im nismo potrebni, hajde da živimo od socijalne pomoći, automatski doprinosi za nezaposlene, koje plaćaju roboti, auto-magično. OK?

Iako je to možda malo ponižavajuće, ima i svojih dobrih strana – imamo mnogo vremena da surfujemo po netu, raspravljamo o društvenoj pravdi, zvocamo politički nekorektnima, stvari koje mi na levici stvarno volimo da radimo. I zapravo, bićemo javno nagrađeni, samo zato što smo tako divni kakvi jesmo, i to se ne čini kao preveliki zahtev.

Ako ste na desnici, morate se malo jače počeškati po glavi da biste shvatili jer je protivno vašoj protestantskoj radnoj etici – zašto za džabe nagrađujemo ljude koji ne rade ništa? Zar to nije degradirajuće i suprotno našoj ideologiji? Čekaj malo, šta ako isplatimo klasu ovih što uzimaju, koji ionako čine 47% svih ljudi i obezbedimo sredstva za proizvodnju samo sićušnoj eliti, odnosno nama. Kao da su na plati, ali ih ne plaćaš, ali im takođe ne daš nikakav kapital, već samo preuzmeš sredstva za proizvodnju. Ako 1% populacije poseduje sav kapital, i donosi sve važne odluke o industrijskom razvoju, to je onda oligarhija, ali sve dok je naša oligarhija, što da ne? Zašto da ne platimo svima ostalima da mirišu ruže po ceo dan? Mogu da ostanu u kuhinji, da idu u crkvu, da podižu decu. A mi, muškarci, koji posedujemo algoritme, postaćemo patrijarhalna aristokratija. Jer mi ionako sve znamo bolje. A sa Big Data[15] možemo čak i da dokažemo da znamo bolje.

Ovo je potencijalni novi društveni ugovor, postoji čak i oblast mogućeg dogovora ovde i mislim da su ljudi to namirisali – to je kao malo svetlosti u veoma mračnom građanskom hladnom ratu. Ali ako se ostvari i recimo da hoće, po mom mišljenju, ličiće mnogo više na prethodne društvene ugovore. Mislim da to neće biti autentično nova situacija, mislim da postoje istorijske paralele.

Mogu da zamislim veoma širok spektar potencijalnih režima osnovnog univerzalnog prihoda (OUP). Načini na koje bismo reorganizovali društvo kada ne bismo imali kapitalizam, radno ropstvo, radnu etiku, konzumerizam, način života u kome smo odrasli. Načini, koji su prilično različiti od ovog koji živimo danas ali ne potpuno različiti od drugih aranžmana među ljudima, koje su autentična ljudska društva sprovodila.

Moguće budućnosti za radikalnu automatizaciju.

Počeću sa najgorima, veoma lošim mogućnostima. A mislim daje to verovatno najbolje mesto za početak. Ne treba završavati sa najgorim delom, već početi. Umesto da tvrdimo – pa, imamo ove uzbudljive ideje, društvena inovacija, mislimo da će biti super, ali priznajemo, može biti i nekih problema – treba početi sa upozorenjima, jer na taj način,kad kasnije dođete do pozitivnih strana, osetićete psihičko rasterećenje.

Uradili ste težak, trnovit, najteži deo kad ste imali neku intelektualnu energiju. Kao kad idete u teretanu odmah ujutru, može biti bolno, ali to će biti najteže što će vam se desiti čitavog dana. U odnosu na to, ostatak dana je laća, tako da prvo pojedite hladnu žabu.

Šta se dešava velikim grupama ljudi koje ne mogu da nađu posao? Ne mogu biti intergrisani u ekonomski sistem, ne obezbeđuju ekonomske koristi, ne proširuju opšte bogatstvo, pa šta se njima dešava, uopšteno govoreći?

Broj jedan – situacija američkih Indijanaca. Evo ih neki ljudi, bili su ovde prvi, i bave se svojim poslom. Ali nemaju nikakve zastave, nikakav novac, niti konvencionalno obrazovanje, i uopšte nemaju sistem privatne svojine, a pritom se zezaju na nekoj potencijalno vrednoj nekretnini, šta se dešava sa njima? Pa, bolesti, vojno osvajanje i logori – rezervati. To je ono što se dešava. To je ono što je izgradilo naciju u kojoj smo trenutno. To je američko nasleđe – trebalo je nekoliko vekova, nije bilo super brzo, da se rastera originalno stanovništvo Severne Amerike, danas bismo koristili dronove kako bismo ubrzali taj proces. Naravno, ljude pod dronovima bismo smatrali nazadnim, znamo da nikad ne bi sarađivali, egzistiraju na teritoriji za preletanje, u suštini, treba ih se otarisiti svim mogućim sredstvima. OK, to je loša mogućnost, ali ipak se desila u istoriji. Nije izmišljena ideja, već moguća, veoma ljudska.

OK, verzija broj 2 – zatvorski sistem i radni logori. Nacisti i sovjeti. Ljudi danas govore o fašistima i staljinistima, ali ne razmeju fašističke i staljinističke postupke kao inžinjersko rešenje. Kao rešenje za nacionalni socijalizam. Genocidni sistem ne znači samo ubijanje ljudi, da biste bili zli i loši, ne radite to da biste bili zlikovac, to je metodična likvidacija ekonomskih klasa ljudi. To je Lebensraum[16], uklanjanje delova populacije koji su na putu mnogo produktivnijoj populaciji. I nije u potpunosti rasni sistem – na primer, tokom nacizma, osobe sa mentalnim izazovima su mogle biti i vaša deca, ali i ona su morala nestati, u cilju povećane efikasnosti. Znam da se spominjanje nacističkih logora smrti čini kao nešto gotovo nezamislivo što se približava Godvinovom zakonu[17], ali to nije neka udeljena teoretska naučno-fantastična perspektiva, to se događalo decenijama. To je bila Evropa i SSSR. A sovjeti su eliminisali društvene klase ljudi, likvidirali su kulake, zašto? Zato što su kulaci posedovali farme i mešali se u sistem kolektivnih poljoprivrednih rešenja, postoji ekonomska racionalizacija iza toga.

OK, epizoda broj 3 i biće malo opuštenije. Izbeglički kampovi. OK, raseljena lica, nemaju više ekonomiju, upropastili su sve, ispali iz sistema, pod embargom su, štagod, na svetu je trenutno 60 miliona izbeglica, verovatno i više. To je zapravo kao neka post-oskudična ekonomija jer nalaziš se u logoru, a UN, ili Komesarijat za izbeglice ti donosi sve što ti je neophodno za preživljavanje. A koliko je to najmanje a dovoljno za preživljavanje? To nije osnovni univerzalni prihod, već osnovno univerzalno sve. To je takođe i različita roba, fizička roba, sklonište, hrana, odeća, medicinska zaštita od epidemija… Koliko? 1200 dolara po osobi. 1200 dolara po osobi godišnje, što čak uključuje držanje ljudi u kampovima i sprečavanje da se poubijaju međusobno, jer nisu srećni što su unutra. 1200 dolara je cena koju je teško pobediti, ako pričamo o OUP, to je cena koju možemo priuštiti. To je stvarno jeftino, jeftinije od držanja ljudi u zatvorima, verovatno jeftinije nego da se pobiju na neke načine, to je donja granica garantovanog ljudskog troška. IKEA, dizajnirala je ovo, to je super rad IKEE za izbeglice, dobro to rade, a to je baš pravi svet u UNHCR-ovim kampovima. Ako ste u jednom, nemate posao i imate mnogo apstraktnih problema, ali humanitarne vlasti će vas smestiti negde. I bićete zbrinuti. Za samo 1200 zelembaća.

OK, mogućnost broj 4. Oružane snage. Niste u logoru smrti, niti u radnom logoru, već ste u vojnom logoru u vojnoj bazi, regrutuju se čitave civilne populacije. Da li stvarno želite zagarantovani godišnji prihod? Evo ga, a evo i tvoje uniforme. Evo tvoje barake, a evo ih i tvoja naređenja. To će igrati kod desnice, jer desnica je patriotska. Za njih, vojska su ljudi. Zašto i da ljudi ne budu vojska? Ne plaćajmo ljude da sede na kauču i žvaću slatkiše, plaćajmo im da našu zemlju učine još moćnijom. Jedan ogroman paravojni korpus civilne odbrane – svi, supruge, deca, deda, etničke manjine, mačke, psi… Nemaju posao, ali imaju činove i serijske brojeve, i nacionalne zastave a to dovodi do političke prednosti jer vojska, za razliku od ovih ostalih OUP scenarija, nije na milosti robotskih inžinjera. Štaviše, imaju oružje, oni mogu isključiti robote i preuzeti moć. I ova mogućnost, iz OUP perspektive, čini mi se vrlo erovatnom. Zapravo, kao najverovatnija. Ljudi u vojsci često provode vreme a da ne rade ništa posebno. Samo sitne popravke. Oni nisu produktvni industrijski radnici, ali su u formi, oni su fit, imaju smisao i ambiciju u životu, a desnica uvek voli vojsku.

Vojska je autoritarna, ima jasan lanac komandovanja, to je veoma solidna, kroz vreme testirana, otporna društvena struktura, najčvršća koju imamo. Veoma je teško razbiti vojsku.

Svaka nacija ima neku vrstu vojske, i ne postoji ograničenje koje definiše koliko velika vojska može da bude. Čitava ljudska vrsta može postati vojska. Možemo biti 11 milijardi ljudi u uniformama, i ne treba nam ekonomija jer su mašine sve preuzele, zašto da čovečanstvo ne postane jedna ogromna vojska?

OK, broj 5 – penzionerska sela. Moram da ih spomenem, jer se nalaze svuda. Ovo je primer iz prakse gde su okupljeni ljudi koji nemaju šta da rade, jer su penzionisani, primaju penzije, univerzalni penzijski prihod, da tako kažemo. Da malo proširimo tu priču. Svi se penzionišu sa 40 godina, recimo. Posle toga igraju mice. Ne mora da bude ništa inovativno, ništa naučno fantastično, gomile penzionerskih zajednica, a biće ih sve više, populacija postaje sve starija, demografski gledano svi smo se tamo uputili i stići ćemo tamo u nekom trenutku. Da ubrzamo proces, svi uče da imitiraju starije, spuštamo lestvicu sve niže. Počinjemo sa pametnim urbanim dizajnom za starije, možemo to tako nazvati, a odatle samo uplovimo dalje, u svet OUP.

Broj 6 – Akademija. Univerziteti, svi uče. Svi su u školi. Ostin je ogroman Univerzitet Ostin. Postoji mnogo prostora u školama, ljudi imaju dosta posla, iako nije očigledno da rade i zarađuju platu. U škole je ugrađena upravljačka struktura, postoje parlamenti, predsednici, odbori… Ljudi dobijaju stalna zvanja, gosti mogu biti na rezidenciji u školi. Na akademiji ljudi vrše istraživanja, objavljuju ih, ali nisu plaćeni po broju reči, nisu na plati. Možemo zamisliti školu ljudi, koji primaju garantovan prihod, kao raste do enormnih proporcija. Ako studirate nešto što nam je od interesa, i odlučimo da nam je od interesa, možeš ostati u našoj školi, ako ne studiraš, onda si problematična osoba, onda ćeš biti na akademskom uslovnom periodu, ako padneš, izbacićemo te iz škole.

Grad je univerzitet, Bauhaus, Blek Mountin Koledž, Krenbruk, ovo su namerne dizajnerske komune, ljudi tamo i žive, jedu, nikad ih ne napuštaju. Možemo zamisliti Oksford, Kembridž, Sorbonu veličine i razmera Njujorka, Lagosa, Tokija…

Skelet i mozak akademije su već tu, univerziteti su stari 900 godina, dobro razumemo kako rade, okupljaju veliki broj ljudi, nisu konvencionalne ekonomije, ali rade mnogo stvari, tako da bi pitanje bilo svedeno na problem razmera. Roboti rade, a ovi iza dubokog učenja rade ono što oni rade, ali ljudska bića rade na istraživanju i razvoju. Oni su zapravo kritički intelektualci.

OK, mogućnost broj 7. Čovečanstvo ne radi, umesto toga nađimo utočište u religiji. Religija, svi naši gradovi i fabrike su reorganizovani kao manastiri.Ponovno buđenje religije među ljudima, i to bez konkurencije, jer svi roboti su ateisti. Ne možemo biti izbačeni iz toga, tako da možemo da zamislimo situaciju da smo plaćeni ali da moramo da idemo na crkvenu službu svakog dana. Imaš smisao, hijerarhiju, radiš – učinkovito, ima mnogo posla u manastirima. Ne radiš za profit, već ulažeš rad za slavu boga. Većina ljudi je religiozna, ili ima neki religiozni impuls. Ljudi sa OUP mogu živeti pod šerijatom, i moliti se pet do deset puta dnevno. Mogu da čine dobra dela, da se bave humanitarnim radom, stvari koje rade monasi i monahinje, sveštenici, zašto da ne? Da li je ovo gore od vojnog scenarija, pitam se? Možda može da bude religizni i vojni scenario. Džihad sve vreme.

OK, mogućnost broj 8 – bolnice i spa centri. Briga o zdravlju iznad svega! Svi su u poslu brige o ljudskom telu i to je jedini posao koji postoji, sve ostalo je automatizovano. Ali nega, zdravstvena zaštita, čak i tretmani lepote zahtevaju ljudski dodir jer i jesu dodirivanje ljudi pa zato postaju primarne ekonomske aktivnosti u svetu post-ekonomske aktivnosti. Ljudi ne rade u kapitalističkoj ekonomiji, već se koncentrišu na sopstveno fizičko i mentalno blagostanje. Isključuju sve ostalo, ali posvećuju ogromno vreme i energiju velnesu, kao sa idejom sebe kao instrumenta, sve vreme prikupljaju podatke o sebi, ili se dobrovoljno prepuštaju transhumanističkim hirurškim operacijama. Rade na sebi neke elaborirane procedure, ili se izlažu teškim procedurama za produženje života, kako bi imali vreme da jednostavno žive. OK, živeti kao kiborg može biti komplikovano i fizički zahtevno,

potrebno vam je makar vreme da to uradite, tako da ne radite, ali ste veoma zauzeti postajanjem post-čovekom. Da li biste radije bili bogati i zaposleni ili besmrtni? Da li je to vredna razmena? Ekonomija medicine je uvek puna paradoksa, a koliko bi bogataš potrošio na svoje zdravlje, ukoliko misli da će umreti? Zar ne bi potrošio i čitavo bogatstvo, zar novac ne postaje besmislen u takvoj situaciji?

Broj 9 – vidim da prestajem i da brojim, to će biti dobro. Broj 9 – namerne ruralne komune, vraćamo se zemlji, industrije rade za nas, sada ćemo živeti pored prirode.

Moram to da spomenem, jer su hipiji mislili kako je to super ideja, još od Henrija Dejvida Toroa, to je tradicionlano i romantično, i nikad ne uspeva. Uglavnom je bezveze, osim ako nisi Amiš. Nemojte pokušavati. Amiši su super, ali potrebna im je zaštita od društva domaćina. Da bi ljudi ponovo postali ruralni i živeli pod drvećem, to je malo čudna ideja za urbanizovano društvo, kao što je naše.

Moram da istaknem da kada je Karl Marks pisao o svetu posle pada kapitalizma, rekao je da će posle pada kapitalizma ljudi gajiti stoku i vežbati streljaštvo. To će ljudi raditi, posle diktature proleterijata. Imam svoju kozu i par krava, i sa drugarima ću u dvorište da ispalim par strela. Zvuči grozno. Ali gospodine Marks, koliko dugo će to da traje? Zauvek. Trajaće zauvek. Tako će čovečanstvo živeti dok se Sunce ne pretvori u novu. Čudna ideja!

OK, broj 10, ima i broj 10 – raspuštena urbana boemija. Mora biti spomenuta. Ne radimo, zato što smo hipiji, ali imamo neki skroman prihod, nismo skroz siromašni, mi smo alternativni ljudi, kao Kristijanija u Danskoj, imamo svoje autonomne zone i čitav grad je kao mi. Gradimo nameštaj od preostalih gajbica, sve se vrti oko bickila i marihuane u danskoj Kristijaniji, ako ste ikad bili tamo. To je veoma raspuštena, post-industrijska alternativa… OK, zašto svi ne postanu bitnici? Zašto se jednostavno ne raspustimo? Ali to obično bude faza koju ljudi prerastu. Ljudima se dopada da budu bitnici neko vreme. Nikad ne vidiš grad koji je stoprocentno boemski. Mnogi veliki gradovi imaju boemske četvrti ali one nisu samoodržive. Boemske četvrti su metničke, zabavljačke ili se bave seks turizmom. Ja sam se ne bih bunio na takav način života, štaviše, većinu svog života sam proveo u urbanim zonama tog profila, i to po sopstvenom izboru, ali ja sam romanopisac. Zato rangiram ovo veoma visoko na pozitivnoj skali, postaje sve bolje ovde. Ovo je i rešenje za Ostin, ljudi koji uživaju u ovakvom životu su oni koji čuvaju iskru čudnovatosti. To su ljudi koji teže samoaktuelizaciji, i to im je visoko na listi prioriteta u životu, tako da ćete mi plaćati da budem čudak, čisto da biste videli koliki čudak mogu da postanem. To je ispunjujuća mogućnost, koja baš raduje!

I broj 10, ili možda 11 – prosvetljenost! Kao sadhui, indijski sveti ljudi, jogiji, zen momci. Stavio sam ovo veoma visoko jer je to vekovima apsiracija velikog broja ljudi.

Ljudi ne rade, već samo hode zemljom, postaju spiritualni prosjaci, globalni nomadi u potrazi za iskustvima, traže mudrost. Oni su na permanentnom odmoru od ekonomije, mogu biti na brodovima za krstarenje ili u romskim karavanima, ili su samo usamljeni prosjaci koji šetaju naokolo sa prosjačkom posudom koji odu do bankomata koji istoči OUP, a zatim odlutaš u nekom pravcu. Sve vreme si u rejv kolu, permanentni festival Burning Man[18]. To je duboko post-ekonomski, post-nacionalno, post-biznis, post-porodično, to je stanje opšteg duhovnog oslobođenja, budističko oslobođenje od želja.

Ja sam jedno sa iskustvom, hodiš zemljom.

Atraktivan način života zapravo, mnogi ljudi ga vode, ima duboke korene, ali je problematičan za mlađe generacije. Nikad ne vidiš malu decu sadhuije. Ne možeš podizati nove generacije kada si u tom nepovezanom stanju. Roditeljstvo ne funkcioniše u tim okolnostima. Iako bi trebalo da ljudi vole kad su na odmoru, realistično govoreći, odmoru su veoma stresni. Ljudi se vraćaju sa odmora rastrojenih nerava. Ne vole stvarno spiritualne avanture, beskrajno padobranstvo i potragu za uzbuđenjem i novostima. Ljudima se to sviđa na otprilike dve nedelje, posle toga žele kadu i tuš. Stvari kojima se nadamo nisu nužno one koje su dobre za nas. Ali to je novo i to bi bio zanimljivi spiritualni razvoj, koji ozbiljno shvatam jer me podseća na zen poslovicu – Pre prosvetljenja, cepaj drva i nosi vodu, a posle prosvetljenja – cepaj drva i nosi vodu. Što je veom zen i zvuči vanvremenski duboko. Ali sada smo u situaciji gde roboti seku drva i nose vodu. Kao zvuk tapšanja bez ruku, nema vode koju treba nositi a to je po mom mišljenju problem vredan zen promišljanja. Šta onda?

Tako da su to neke od mogućnosti. Ne zvuče baš glamurozno, nisu hromirane i ispolirane, ali zato mi se čine mogućim. Zvuče ljudski, zbog stvari koje su ljudi tokom istorije činili. Može se desiti da OUP društvo budućnosti uopšte ne bude takvo, i da nema istorijskih paralela, i da bude potpuno novo, čudno, nepredvidiva modulacija, koja krši istorijske tokove, potpuno bizarna, društveni singularitet[19], gde čitava ljudska vrsta počinje od nulte utopijske godine. Ljudsko stanje postaje potpuno revolucionarizovano, razbijeno na bitove i atome…

Slušam takve stvari na SXSW već decenijama. Ljudi oduvek tako pričaju, to je zapravo staromodan način. Mislim jeste vi neverovatni, ali niste baš toliko neverovatni. Štaviše, zapravo ste veoma ljudski. Gugl, Epl, Amazon, Fejsbuk, Majkrosoft, dominantne industrije iz sveta vaše tehnološke konferencije, nisu ni utopije ni distopije, samo imaju nekoliko rezervnih svemirskih raketa u rukavu. One su zanimljive i drugačije, ali ne ultraradikalno, to su platforme bazirane na softveru sa širokopojasnim internetom a ne tradicionalni analogni konglomerati. Vrlo su nalik svojim duhovnim prethodnicima, kao što je AT&T, Ford Motor kompanija, Sirs, Robok, železnice, avio biznis, prilično liče na njih, stvarno.

Mogu da priznam mogućnost nekog sveta u bliskoj budućnosti koji je bez rada i koji je stvarno, ozbiljno različit od ovog našeg, ali i svih ostalih prethodnih načina života.

I prilično uživam da razmišljam i pišem o tome, stvarno me izaziva, to je uzbudljivo zapisati na stranicu, to je način da pridobiješ više čitalaca, i ima neku svežinu.

Ali iako je to dobra naučna fantastika, koja proširuje granice našeg razmišljanja, to je ipak aljkava politika, kao i loša socijalna politika. To je mentalna lenjost. Upravljati stvarima, ili tvrditi da imaš sposobnost da upravljaš stvarima, zato što pretpostavljaš osećaj čuda, tipa – uradiću to zato što je tako sumanuto dobro. Da, ali to je ekstremno nedemokratično, namerno okrutno prema ljudima koji nemaju priliku da imaju uvid, i poprilično autoritarno. A ljudi koji nemaju nikakav savet ili pristanak u vezi sa tehnološkom uzvišenošću, koja je vama veoma bliska, možda će vam verovati neko vreme, deceniju ili dve, ali za tri, četiri, pet, počeće da vas preziru. Reagovaće inatom. Razumem ovaj deo vezan za uzvišenost, jer ja sam književni umetnik. Prelepo i uzvišeno, vau! Ali uzvišenost ima kratak rok trajanja. Atomska moć je bila uzvišena, kao i svemirska putovanja. Informatička revolucija je takođe bila uzvišena.

Naše doba je naslednik atomskog doba i doba svemirskih putovanja. Zadržali smo mnogo njihovih navika, a imamo i svoje Černobilje i napuštene istraživačke poduhvate, koji jednostavno nisu uspeli. Ništa od toga nas nije oslobodilo tereta našeg ljudskog stanja, to nije permanentan teret, možda ćemo jednog dana biti post-ljudi. To me ne bi iznenadilo, zapravo mislim da je to sasvim prihvatljiva mogućnost.

A onda ćemo imati teret post-ljudskog stanja, što je i dalje teret stanja, samo ne ljudskog.

Ja volim fikciju, i znam da bez vizije ljudi kopne, razumem da ljudi žele mit, žele priče, žele potvrdu, žele težnju ka višim stvarima, žele da se osećaju dobro, a posebno onda kad nisu posebno dobri. Ljude proganja krivica, gladni su oproštenja, a roboti, učenjaci dubokog, veštačke inteligencije, oni se time ne bave. To se tiče nas.

I to je mesto gde su istorijski kontekst i kritička misao od velike koristi.

Ako bismo se vratili sto, dvesta, četristo godina unazad, i razgovarali sa najinteligentijim i najkultivisanijim ljudima tih doba, ljudima koji bi mogli da razumeju naše neprilike. Ako bismo im rekli – Gledajte, imamo problem. Imamo napredna sredstva za proizvodnju, koja će uskoro ljude učiniti irelevantnim. Stvarno smo zabrinuti oko toga. Toliko smo inventivni, da više nemamo za šta sami sebe da upotrebimo. Činimo sami sebe zastarelim, postajemo nepotrebni. Ako biste im predstavili ovaj problem, mislite da bi nam čestitali?

Mislim, možda bi smatrali da je super što smo se rešili drevne kletve teškog rada, za koju Biblija tvrdi da nam je data zbog proterivanja iz rajskog vrta, a ljudi u prošlosti su imali običaj da razmišljaju bukvalno u odnosu na Bibliju, ali ako bi nas naši preci pogledali u oči, u sekundi bi shvatili da baš i nismo materijal iz rajskog vrta, štaviše, toliko smo daleko od toga da ćemo istopiti polarne kape zarad malo jeftinog benzina.

Bilo bi dovoljno da nas omirišu i da shvate da hodamo po žici. Nismo iskreni u vezi sa situacijom, verujemo sopstvenim lažima. Verovatno bi nas izribali što smo pomešali prioritete. Rekli bi – OK, ljudi ste, kao i mi, želite bogatstvo, želite moć, želite slavu, i mi smo tako, ali zašto prepuštate sve te stvari robotima i veštačkim inteligencijama?

Zašto su oni odjednom postali protagonosti ljudske priče? To nisu bića kao što smo mi, to su recepti. To su algoritmi uvreženi u električne mreže. To nisu istorijski učesnici. Mogu igrati divnu igru Go, veoma su sposobni, ali kada pobede u toj divnoj igri, oni se tome ne raduju. Čak ni ne znaju da su pobedili. Ne primećuju lepotu igre u kojoj su pobedili, nisu živi, nemaju želju za životom, i vaš problem nije što ste ih izmislili, već što im potajno zavidite. To je vaš stvarni greh.

Zamišljate kako su veštačke inteligencije bolji učesnici u istoriji od vas, da donose bolje odluke, da su boje informisani, da su efikasniji, znaju više i rade više i jeftinije.

Ono što vi radite je zapravo imitiranje njihovog nedostatka karaktera. Mašine nemaju radost življenja, nedostaje im svrha, ambicija. Ako čovečanstvo proglasi sebe beskorisnim i nestane, naše mašine će prestati sa radom. One neće izgraditi neku kompjutersku utopiju, i osvojiti galaksiju, to je čista psihološka projekcija sa naše strane, to je čist mit. Kompjuteri su komplikovani, nisu proste lopate i pajseri, različito su uređeni od prostog ručnog alata, ali osvajanje svemira, to im nije zapisano u kartama. Nemaju apetit. Da su sami u svemiru, samo bi se isključili, i to ne bi bilo samoubistvo, jer nisu živi. To bi bila prava odluka za njih, to bi bilo efikasno. Zašto da se mučiš proračunima, kad ništa ne dobijaš?

Veštačke inteligencije nemaju identitit, nema ničega da se zadovolji, to su samo maske koje im stavljamo, da bismo o njima razmišljali na udoban mitski način. Veštačke inteligencije ne mogu da se ubiju, da se liše života, ne mogu da se isključe kako bi štedele struju. Ali mi možemo da se ubijemo, da lišimo života i kada kažemo da nas naše mašine mogu učiniti irelevantnim, prepuštamo se ideologiji samoubistva, koja ima mračnu privlačnost operacije ubistva. Ako nemamo svrhu i smatramo se mesom koje je višak, posegnućemo za bočicom sedativa, i otplutaćemo na uskovitlanoj struji pilula. Mnogo ljudi to radi ovih dana.

Mi, moderni ljudi ove decenije, nismo agresivni kao neka istorijska društva, mi smo vanredno miroljubivi i tolerantni, ali ova posebna vrsta smrtonosnog pasivnog očaja, je jedan od glavnih moralnih poroka našeg doba. Veoma je loše.

Ne nedostaje nam zdravog smeha, zato što naši životi suštinski nisu vredni življenja, nedostaje nam ubeđenja i samopouzdanja, jer lažemo sebe. Umiremo na način na koji ljudi umiru pod vudu kletvom, zbunjeni i polako propadajući. Naši preci su patili više od nas, ali su se držali, inače nas danas ne bi bilo ovde, a mi jesmo i ovde i sada, i možemo profitirati od toga što ćemo se pozicionirati u istoriji. Možemo pitati, u ime suda istorije, možemo reći: Hajde grdite nas, udrite, znamo da ne zaslužujemo pohvale, a istorija bi uzvratila – napuštate svoju poziciju odgovornih bića, i to je vaš greh. Mana vaše civilizacije ima ime – a to je moralni kukavičluk. Koristite turbulenciju tehničke disrupcije, kao izgovor da ignorišete osnovne interese nadolazećih generacija. Koristite to da bi se sve vrtelo oko vas.

I uprkos vašim takozvanim informatičkim tehnologijama, vi ste opsednuti propagandom, lažima, lovom na veštice, i obmanama. Koristite svoje neverovatne moći da se učinite bespomoćnim. Umesto da se pretvarate da možete postati arhanđelima, na vrhu silikonske čiode, morate da povratite svoju egzistencijalnu autentičnost. Umesto da zurite oko sebe, u šoku i čuđenju i da se pretvarate – ovo nismo mi, potrebna vam je iskrenost, otvorenost da budete iskreni, poniznost i kajanje kako biste rekli: U stvari da, to jesmo mi.

Ponašamo se kao obeznanjeni pijanci, mi smo kao klovnovi. Iako smešna strana naše neprilike ne treba da bude zaboravljena, i ovaj trenutak će proći. Ako se ne onesvestimo zauvek, probudićemo se trezni jednog jutra. Pogledaćemo se u kolektivno ogledalo i bićemo prizor za videti. A pošto ćemo se otrezniti jednog dana, možda bi trebalo da probamo da se otreznimo sada. Da ne trčim pred rudu, ipak ću istaći da je trezvenost kvalitet koji nijedna veštačke inteligencije nema. To je van njihovih mogućnosti. U ovom trenutku, trezvenost je prilično usamljena pozicija.

Kao jedina osoba koja nije pijana tokom karnevala Mardi Gra[20]. Ali kad nisi potpuno pijan, karneval Mardi Gra je vrlo zanimljiv. Trebalo bi da probate. Mnogo je poučniji nego da se držite za kandelabr zamagljenog vida. Kada ste trezni, stvarno vidite Mardi Gra. Ne izgubite se u opštem ekstatičnom trenutku, što je inače gubitak, ozbiljno. Ali ujedno ste i pionir u situaciji u kojoj će se svi naći kasnije, kada se probude. Mamurni. Ali vi nećete imati žal zbog glavobolje. Pa pošto sam to rekao, odoh da napišem knjigu. Vratiću se za godinu dana da vidim kako ste vi, hvala na pažnji. I srećno.

 

Prevod: Milica Gudović


[1]    South by Southwest je godišnji konglomerat festival filma, muzike, tehnologije i interaktivnih medija koji se sredinom marta održava u Ostinu, u državi Teksas u SAD-u. Počeo je 1987. godine i svake godine sve više raste. https://www.sxsw.com

[2]    The Internet of Things (IoT)/ Internet stvari je sistem međusobno povezanih kompjuterizovanih, mehaničkih i digitalnih mašina, objekata, životinja i ljudi, od kojih svaki poseduje jednstveni identifikator i mogućnost da prenosi podatke kroz mrežu bez potrebe za interakcijom između ljudi ili ljudi i kompjutera. https://en.wikipedia.org/wiki/Internet_of_things

[3]    Li-Fi (Light-Fidelity) je bežična komunikacija velike brzine kroz LED diode.

[4]    http://casajasmina.cc/about/

[5]    Otvoreni softver (eng. Open source software) se odnosi na softver čiji je izvorni kod dostupan unutar “open source” licence svim korisnicima koji ga mogu menjati, prepravljati i poboljšavati njegov sadržaj. To znači da uz ‘open source’ programe dolazi i čitav izvorni kod u nekom programskom jeziku, što nije slučaj sa plaćenim softverom. https://sr.wikipedia.org/wiki/Softver_otvorenog_koda

[6]    Tehnika koja nam omogućava da jednu veb stranicu možemo pregledati na raznim uređajima različitih rezolucija

[7]    Virtuelna realnost je korištenje računarske tehnologije kako bi se stvorila simulirana, trodimenzionalna sredina koju korisnik može istraživati ili upravljati njome osjećajući se kao da joj fizički pripada.

[8]    Termin koji opisuje korisničko iskustvo sveta prošireno kompjuterski generisanim tekstom, slikom i zvukom.

[9]    Pametni elektronski uređaji (elektronski uređaji s mikrokontrolerima) koji se mogu nositi na telu kao implanti ili odeća i aksesoar.

[10]  Pametni sat. https://www.pebble.com/

[11]  Države SAD čiji stonovnici uglavnom glasaju za Republikansku partiju.

[12]  Sadržaj sa jedinom svrhom da privuče pažnju i ponuka posetioca da klikne na link na određenoj veb stranici.

[13]   Vrsta socijalne pomoći, prema kojoj svi stanovnici države redovno primaju redovnu, neuslovljivu sumu novca, bilo od države ili neke druge javne institucije, kao jedini prihod ili dodatak ostalim prihodima.

[14]  Deep learning – termin kojim se označava proučavanje veštačkih neuronskih mreža i algoritama za učenje mašina koji sadrže više slojeva.

[15]  Big Data predstavlja podatake koji su one količine koja prevazilazi mogućnosti uobičajeno korišćenog softvera za skladištenje, obradu i upravljanje podacima.

[16]  Lebensraum – nemački koncept kolonizacije, koji uključuje i postojanje teritorije za koju se smatra da je neophodna za prirodni razvoj.

[17]  „Kako onlajn rasprava postaje duža, verovatnoća pravljenja poređenja koja uključuju naciste ili Hitlera teži jedinici.”

[18]  Burning Man godišnji festival koji se održava u Nevadi u gradu Blek Rok Siti koji se privremeno uspostavlja i traje samo za potrebe festivala.

[19]  Analogija sa tehnološkim singularitetom, odnosno hipotezom da će pronalazak veštačke superinteligencije naglo pokrenuti ubrzan tehnološki razvoj koji će rezultirati neviđenim i nepredvidivim promenama za ljudsko društvo.

[20]  Popularan godišnji festival koji se održava u Nju Orleansu.



Prethodna izdanje iz edicije NAGLAVAČKE 2017: